Ako je ikoga briga, sinoć je u Boćarskom domu po 30. put dodjeljena ‘najuglednija glazbena nagrada u Republici Hrvatskoj’.
U Sovlju kraj Tribunja, gdje ponekad provodim pokoji ljetni dan, ne postoji Boćarski dom. Umjesto toga, kad popusti žega, a lokalni barbe požele bacit “na balote”, skupe se nasred ulice i tamo zaigraju tu igru toliko popularnu po mjestima uz dalmatinsku obalu. Ako netko mora u to doba proći autom kroz ulicu, barbe ustuknu i mrko ga gledaju jer im ometa partiju. Zagreb, pak, nije neka prijestolnica boćanja, ali za razliku od Sovlja, ako želite “bacit na balote”, ne morate blokirati Heinzlovu ili Savsku, jer ovdje imamo Boćarski dom. Iskreno, nemam pojma koliko se u Boćarskom domu doista boća, ali znam da ponekad služi kao poprište za kakav koncertni događaj ili koju drugu bizarnu seosku zabavu, poput primjerice – dodjele Porina.
Porin, taj sveti gral hrvatske muzičke izvrsnosti, nedosanjani san mnogih koji imaju dojam da im je izmaknulo mjesto u malom krugu velikih ljudi koje je mainstream prigrlio uz svoje skute i na temelju glasova golemog i vazda rastućeg biračkoga tijela im dao do znanja da njihov rad nešto vrijedi. Porin, kojih Gibonni ima četrdeset i njima vjerojatno doma razbija orahe, dok perjanice hrvatskog undergrounda i alternativne scene – na čije uratke svršavaju redakcije tamo nekih opskurnih internetskih publikacija nazvanih po davno zaboravljenim live albumimima Johnnyja Štulića i njegove Azre – nikad neće okusiti orah jer ga nemaju čime razbiti budući da su svi Porini u Gibonnijevoj kuhinji. Porin koji se dodjeljuje po jubilarni trideseti put i svoju obljetnicu slavi u velebnoj raskoši Boćarskoga doma.
Porin, koji zna da ljude živo zaboli za sve kategorije osim onih koje su oni odlučili da su glavne, pa ih masu dodjeljuje u pretprijenosu kako bi oslobodio vrijeme svog boravka u televizorima kućanica i nezainteresiranih namjernika žalosnom isprikom za pošalice i glazbene nastupe. Vidi ga što je ogorčen, reći ćete. Što je njemu skrivio taj stakleni mladić s dvije konjske glave nazvan po manje slavnoj operi Ignacija Fuchsa? Štono ga tako javno opanjkava inuendom, zavist li je il’ što drugo? Ne znam, čitajmo dalje.
Dovoljno je reći da je Porin nagrada koju je u glavnoj kategoriji, onoj albuma godine, sinoć osvojila ploča “Dovoljno je reći… Aki” vokalno instrumentalnog sastava Parni Valjak potukavši ljutu konkurenciju koju čine vitezovi hrvatske glazbene izvrnosti kao što su Tadija Bajić i grupa Silente, dok su im se suprotstavili Rundek i big bend HRT-a s pločom nanovo snimljenih klasika i doista vrijedan instrumentalni uradak benda Chui koji se vjerojatno 80% biračkog tijela Porina nije ni potrudilo poslušalti, a nešto bliže cifri od 99% nije uspjelo poslušati do kraja. Ali to nije bitno, jer su oni odnijeli Rock&Off, onaj “Porin za siromašne”, a kad bi se praksa dodjeljivanja obje te nagrade istim ljudima – kao što je bio slučaj one godine kad je to za rukom prošlo prvom ribiču hrvatskog rokenrola JR Augustu, ludi ste ako mislite da ću guglati datume – ponavljala učestalo, to bi poslalo jasnu poruku da je jedna od tih nagrada suvišna. Kao što su suvišne zapravo obje.
Ali dovoljno je reći Aki da se srca vrlih dodjeljivatelja “najveće hrvatske glazbene nagrade” (i službene mlatilice ljuski orašastih plodova) ispune sjećanjima na pokojnog velikana i daju ultimativnu počast njegovim preživjelim suborcima koji su ga za potrebe koncertne djelatnosti održane stoljeće i po nakon njihove prve oproštajne turneje zamijenili cijelom paradom slavnih i neslavnih pjevača i na svoje police uglavili novi par konjskih glava, pridruživši ga prethodnoj ergeli koju čine primjerci iz davnih devedesetih zasluženi u povijest domaće popularne glazbe duboko urezanim naslovima kao što su “Live in ZeKaEm” i “Buđenje”. Reizdanje je potonjeg, uzgred budi spomenuto, ove godine bilo nominirano u konkurenciji najboljeg “tematsko-povijesnog albuma”, ali je izgubilo od tematskijeg i povijesnijeg albuma “Ruke” Darka Rundeka, ploče toliko povijesne da se tek rijetki sjećaju da su zbog nje onomad pokrenute križarske kampanje na Jeruzalem.
Redakcije tamo nekih opskurnih internetskih publikacija jednoglasno su lani kao jedan od najboljih albuma izdvojili impozantni “Altur Mur” mnogočlanog Mimika orkestra, crossover ploču u kojoj se brojni žanrovi od jazza do prog-rocka susreću pod načelnim okriljem world musica, ali Porinu nije bila dovoljna niti čvrsta razdjela etno od world music glazbe da nagradi ambiciozni projekt Maka Murtića. Statue u tim kategorijama odnijele su Singrlice i Borna Šercar. Nadalje, teško je reći koliko su nevolje na cesti imale utjecaja na pretvaranje Pocket Palme u brend, ali Aklea Neon i Anna Moor bi mogle ubuduće razmisliti o sabotiranju svojih vozila kako bi se za njih više čulo kad budu ponovno nominirane u kategoriji elektroničke glazbe.
Ivan Grobenski morao je prestati svirati alternativnu glazbu kako bi napokon bio nominiran u kategoriji alternativne glazbe, ali je očito bio i dalje suviše alternativan, pa je nagrada dodjeljena JR Augustu kojeg se glasači sjećaju iz one epizode kad su ga zasipali svim važnim nagradama. S druge strane, nagrada za najbolji rock album otišla je Dalekoj obali, što bi samo po sebi bilo urnebesno kad se ne bi znalo da su im konkurencija bili Vatra i blueser Tomislav Goluban (kojem svaka čast, ali da je epitom rock and rolla – i nije). Jedino što treba koliko-toliko pozdraviti jest činjenica da nagrada za najbolji hip-hop album nije pripala mrziteljskom dvojcu Tram 11, već ju je odnio Edo Maajka koji ju je, što god to značilo, zaslužio.
Ne mislim zabijati nos u svaku od bezbroj kategorija, nek’ bude dovoljno da čestitam Matiji Cveku i Eni Jurišić na pjesmi godine (“Trebaš li me?”), paru koji je pobijedio i na svim dosadašnjim dodjelama nagrada od početka godine (Rock&Off, Cesarica, Večernjakova ruža, Zlatni Studio). Možda bi čak bilo zanimljivo da je na Porinu drukčije odlučeno, ovako je bilo predvidljivo poput obavijesti o tome tko dobiva nagradu za životno djelo, što se redovito zna puno prije održavanja dodjele (ove godine su laureati bili Dušan Šarac, Marjan Ban i Massimo). Treba čestitati i pokojnom Massimu Saviću na njegovom valjda sto osamdesetom slavlju (prvom posthumnom) u kategoriji najboljeg muškog vokalnog izvođača, kao i Ivani Kindl koja je nadjačala Vannu u kategoriji ženske vokalne izvedbe. Spomenimo i to da su Davor Križić i Chui odnijeli po tri nagrade u onim nekim opskurnijim kategorijama rezerviranim za jazz i instrumentalnu glazbu.
Ako jubilarna trideseta dodjela Porina nije svima posljednji put dokazala da je u pitanju farsa neviđenih razmjera, onda smo prokleti da doživimo i trideset i prvu. Ali dok god naši vrli glazbenici, pri čemu prvenstveno mislim na one iz tzv. “alternativnih” redova, budu smatrali nominacije i nagrade nekakvim znakom općeg “prepoznavanja” i validacije, Porin će ostati relevantniji nego što jest. Dok god će takvi zbog štokholmskog sindroma prakticirati kolaboracionizam, mladić s dvije konjske glave nazvan po manje slavnoj operi Ignacija Fuchsa ostat će nedosanjanim snom i budućih generacija. Porin koji raste na jalovom tlu nepotrebniji je od Boćarskog doma Zagrebu. Možda bi ga sljedeće godine trebalo dodijeliti na nekoj gradskoj prometnici, kad padne žega tako da se blokira promet dok se vječni dobitnici ne izgrle i odnesu kući novi set drobilica za orahe.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
