Mladi beogradski bend dram u petak se po prvi put predstavio uživo zagrebačkoj publici u KSET-u.
U žiriju Zaklade Milan Mladenović te su godine Mirela Priselac Remi, Darko Rundek i Srđan Gojković Gile donijeli odluku da pjesmu godine ima dotad gotovo anonimni bend dram. Odluka se doimala začuđujućom uzme li se u obzir da su u uži krug tada bili ušli favoriti poput Klinika Denisa Kataneca, Sara Renar, Buč Kesidi i Rebel Star. No ta 2020. bila je najčudnija godina u kojoj se cijeli svijet zatekao, a glazba uživo potpuno utihnula i vjerojatno niti jedna pjesma među spomenutim favoritima za žiri nije nosila neki pozitivni naboj ili neku sublimiranu poruku nade koliko je to u tom trenutku imala „Daj mi sve“ s kojom se prijavio mladi sastav koji je na samom kraju prosinca staronormalne 2019. započeo svoj put albumom „Nećemo promeniti svet“.
Ni meni se na prvu loptu „Daj mi sve“ nije činila nešto posebnom, produkcijski zamotana i zapeglana kao pop pjesma iz koje ništa previše nije iskakalo osim upečatljivo visoke lage vokala Stefana Aćimovića. No po osvojenom priznanju dram je nastupio u emisiji „24 minuta sa Zoranom Kesićem“ i tu je nekako sve dobilo smisla, bar za uši potpisnika ovih redaka, kad se valjda i otvorila slika u kojoj jedan mladi indie rock sastav pokušava pronaći svoje mjesto pod suncem iako pakira svoju glazbu u radiofonično ruho ne bi li se nekako probio u dosadne srednjestrujaške krugove i masu pjesama potkresanih krila zbog kojih je većina njih bezlična, dosadna i neuzmenirujuća. Točno onakve kakve voli većina istog takvog bezličnog, dosadnog i neuzmenirujućeg radijskog etera.
U petak u zagrebačkom KSET-u je taj kvartet poput varljivog rimskog boga Janusa s dva lica na koncertu ponudio drugačiju sliku od one koju dram ima u studiju, sad već nakon drugog albuma „Previše svega“. Dakle, dok njihovo studijsko lice neodoljivo vuče u smjeru narativa izvođača etikete više manje zauvijek čija je perjanica grupa Svemirko, uživo je to jedna sasvim druga dimenzija benda koji u prvi plan gura svoje rock lice.
„Vlakovođa tog ludog expressa“ kako ga je nazvao pjevač i gitarist Stefan Aćimović je bubnjar Nikola Grozdanić koji kao da je sa svim svojim bubnjarskim lekcijama stao nakon što je nekim slučajem vidio i čuo pokojnog Keitha Moona iz grupe The Who. Već nakon prvih par pjesama očekujete da nekog tko takvom silinom udara po bubnjevima i činelama očekuju dva možebitna scenarija. Prvi, da polomi taj instrument kojeg bjesomučno prebija, ili drugi scenarij u kojem će umor učiniti svoje i stišati tu zvijer. Ali, avaj. Mogao bih se okladiti da ga je tonac toliko stišao, ali bez nekog pretjeranog efekta jer Nikoli ne treba nikakav razglas u naumu da sa svojim akustičnim instrumentom ispuni prostor kluba.
Stefanu i klavijaturisti, pratećem vokalu, a kasnije i gitaristi Marku Arizanoviću, te pridruženom basistu, kojem ne upamtih ime, nije preostajalo ništa drugo već da u svakom pogledu drže korak s ‘ludim vlakovođom’ jer bi u suprotnom završili pod ‘njegovim kotačima’.
Da se ne bi stekao krivi dojam, dram nipošto nije neka pišurija od benda, već odlično uigrana adrenalinska mašina koja svoje, ali i tuđe pop pjesme (među kojima i jednu od Z++) isporučuju razorno i zarazno publici pred sobom. Publike nije bilo puno, ali nije prestajala plesati. Upravo su toj publici dram dali 110% sebe, jer odsvirali su sve što snimili na svoja dva albuma, nešto ponovili na bisu, a po putu drmali i tvrdi funk kroz improvizacije koje su uključivale i mini solo točke, pa je očigledno da će tek s trećim albumom valjda doći do nekog optimuma za slaganje budućih koncertnih set lista.
Također, nisu ni gradili svoj nastup da favorite poput „Daj mi sve“ čuvaju za kraj. Ta pjesma je bila izvedene već u prvih petnaestak minuta, a obzirom da se okupilo i fanova koji su znali većinu tekstova, bilo je tako svejedno sviraju li „Sobu“, „Zaraćene strane“, „Zašto su klinci tako depra?“ ili „Ti me voziš“, singl koji su snimili su gostujućim beogradskim Fantomom.
U svakom slučaju, rijetko kad sam vidio i čuo takvu diskrepanciju između onog što jedna bend pruža uživo i onog snimljenog na studijskim izdanjima. Naim,e na tim studijskim pjesama dram je izraziti synthpop, tj. kako oni to sami nazivaju „jugopatetika“, dakle onaj svima prepoznatljiv moderni balkanski štih, samo što ovdje nije u pitanju bend inficiran trapom, već rockom, pa i ako ste u situaciji da se preslušali oba albuma, ne možete dobiti cijelu sliku dok ih ne vidite na koncertima koji su, kao što je navedeno, sasvim druga priča.
Dojam je da će se glas o moći njihove ‘jugopatetike’ uživo tek početi širiti nakon KSET-a gdje su u večeri nakrcanoj ponudom, što od indie rocka na festivalu Substrat u Močvari pa do Gibonnija u Areni, uspjeli okupiti stotinjak ljudi kojima su priredili nezaboravni tulum. Na koncu ni ja nisam zažalio što sam te večeri upravo svemu tome svjedočio.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
