Dramarama ‘Color TV’ – nesuđeni heroji rocka osamdesetih

Sasvim solidan album benda koji se odrekao sanjarenja o slavi i bogatstvu.

Dramarama ‘Color TV’

Još od dana kada je rock bio mlad postojali su bendovi koje su kritičari dizali u nebesa, ne shvaćajući kako je moguće da nikada nisu prerasli razinu klupskih svirki i ranih termina na festivalskim masovkama. Neki od njih za svoju su sudbinu nerijetko i sami snosili krivicu, bilo da su tvrdoglavo odbijali sve što je iole nalikovalo igranju po pravilima diskografske industrije ili, jednostavno, nisu imali sreće i talenta za onaj poslovni dio priče.

Kada bismo tražili ogledni primjer takvog benda, odabir bi, barem ako pitate američki ogranak glazbene kritike, u nekom trenutku pao na Dramaramu, kvintet iz New Jerseyja i dalje najpoznatiji po briljantnom singlu „Anything, Anything“, punkerski žestokoj power pop bombi koja se mogla čuti u četvrtom nastavku horor klasika „Strava u Ulici brijestova“, kao i u čitavom nizu televizijskih serija. Usprkos tome, grupa predvođena pjevačem i skladateljem Johnom Easdaleom bila je istinski popularna samo u Kaliforniji, ponajprije zahvaljujući bezrezervnoj podršci utjecajnog radijskog DJ-a Rodneyja Bingenheimera, nešto manje i u Francuskoj, gdje su za nezavisnu etiketu New Rose davne 1985. objavili debitantski album i svoje najbolje ostvarenje „Cinema Verite“. Narednih godina imali su manjih hitova („Last Cigarette“, „Work For Food“), osigurali i ugovor s velikim izdavačem Elektrom, ali ništa od toga, uključujući i četiri vrlo solidne ploče koje su uslijedile nakon debija, nije im ozbiljnije uvećalo broj sljedbenika.

Raspad Dramarame sredinom devedesetih trebao je predstavljati točku na i priče o bendu koji je zaslužio više, no desetak godina kasnije ponovno se okupljaju radi gostovanja u „Bands Reunited“, uspješnici televizijske kuće VH1, poslije čega su Easdale te originalni gitaristički dvojac Peter Wood i Mark Englert, uvjetno rečeno, odlučili nastaviti tamo gdje su stali. Ovo uvjetno rečeno odnosi se na činjenicu da im je glazba danas ipak prvenstveno hobi, što objašnjava i zašto je prije nekoliko mjeseci objavljeni „Color TV“ njihovo tek drugo studijsko izdanje nakon reuniona.

Dvanaest povratničkih pjesama neće im donijeti desetljećima čekani zvjezdani status premda će ona vjerna malobrojna sljedba itekako doći na svoje. Uvodne „Beneath the Zenith“ i “Up to Here“ tako u sjećanje dozivaju stare uzore i suvremenike poput The Replacementsa, The Psychedelic Fursa, R.E.M., pa čak i New York Dollsa ili Bowiejeve glam faze. Da Easdalea inspiracija nije napustila otkrivaju i stihovi, posebno u „Up to Here“, gdje pokušava probuditi prestrašeni i rezignirani svijet oko sebe („If the only thing we have to fear is fear/I’m suprised we haven’t had it up to here“), istovremeno se zgražajući nad vremenom u kojem su „reklame važnije od vijesti, a Ramonesi postali brend uz čiju se pomoć prodaju sokovi“.

„Swamp Song“ i „It’s Only Money“ kronike su njegove borbe s ovisnošću, pri čemu je prva uronjena u prašnjavi, prljavi blues, dok drugu, jednu od slabijih pjesama na albumu, prate generički i brzo zaboravljivi rock riffovi i tipičan 4/4 ritam. Introspektivni tekstovi u središtu su i laganijih stvari poput „The Cassette“ u kojoj se ponovno oprašta od najboljeg prijatelja kojem je posvetio i kompletnu prošlu ploču „Everybody Dies“, svojevrsne mini autobiografije „The Only Thing (Stupid/Brilliant)“ te akustične „You, You, You“.
Dramarama je na svoja izdanja uvijek voljela ubaciti i poneku obradu, najčešće opskurniju stvar poznatih autora. Ovoga su se puta odlučili za Dylanovu „Abandoned Love“ i „Half Right“ nesretnog Elliotta Smitha koja u velikom stilu zatvara „Color TV“.

Određene pjesme („What’s Your Sign?“, „Everyday“) dat će za pravo onima koji su ih odavno otpisali kao ‘čuda jednog hita’, no u cjelini je riječ o sasvim solidnom albumu benda koji se odrekao sanjarenja o slavi i bogatstvu te danas svira isključivo iz ljubavi prema glazbi.

Ocjena: 7/10

(Pasadena Records, 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X