Drive-in Picnic Galactic na aerodromu – novonormalno nije nimalo loše

Bilo bi najbolje da pozornica Picnic Galactica ostane gdje jest i da se svaki vikend na njoj izmjenjuju brojni domaći izvođači.

Kawasaki 3P – Picnic Galactic (Foto: Vedran Metelko)

Cak – bas, glas, 100 pedala – piše u ‘opisu posla’ jednog od članova zagrebačke grupe Discohernia, a sigurno se odsad može dodati i: „Vizionar čeličnih živaca’. O čemu se radi? Pitate se. Spomenuti Cak je još od trenutka čvrste karantene koju nam je donijela koronakriza, potaknut drive-in koncertima pokrenutih u Danskoj, odlučio učiniti istu stvar i u Hrvatskoj. Kad je svom kolegi iz benda, trubaču Stipi nabrojao koje mu sve dozvole trebaju za tako nešto, a želja mu je bila da prvi pravi drive-in koncert bude na parkiralištu zagrebačke zračne luke, Stipe je samo odmahnuo rukom i rekao mu: „To je nemoguće, ti si lud!“ No malo po malo, Cak, koji se nikad nije bavio koncertnim promotorstvom, ishodio je u mjesec dana sve potrebne za dozvole, počevši od trenutka kad po naređenju Stožera civilne zaštite nije smjelo biti više od četiri osobe na jednom mjestu.

„Što imaš?!“
„Dozvole.“
„Kakve dozvole?“
„Pa za drive-in festival.“
„Gdje?“
„Pa na aerodromu.“
„Ti si lud!“

Prepričao mi je Stipe konverzaciju koju je vodio s Cakom prije nego li je i njemu postalo jasno da mu je kolega iz benda ishodovao svu moguću papirologiju za ono što je potom nazvano Picnic Galactic tj. prvi hrvatski jednodnevni drive-in glazbeni festival, koji je sinoć uspješno održan na parkiralištu zračne luke Frano Tuđman u Zagrebu.

Picnic Galactic u zračnoj luci Franjo Tuđman (Foto: Vedran Metelko)

„Svi mi koji smo u nekim strukovnim organizacijama, muzičari, promotori, umjetnici… dobili smo kakvu-takvu pomoć, ali nitko ne priča o ljudima koji grade pozornice i slažu razglase i koji su tri mjeseca sjedili kući prekrštenih ruku. Na njih su svi bili zaboravili, a bez njih ovaj posao ne ide“, objašnjavao mi je tako Stipe Mađor i drugu pozadinu koronakrize u glazbenom poslu.

Nakon tri mjeseca koncertne tišine Picnic Galactic je tako postao prva prava prilika i za te ljude koji su za svoj rad dobili zasluženi honorar, a potrudili su se svojski. Izgradili su jednu od najljepših open-air pozornica u smislu da su i njoj dali svojevrsni futuristički štih kako bi se uklopila u masivnu betonsku arhitekturu aerodromskog kompleksa. Velika poznornica s manjom kupolastom pozornicom na njoj i velikim zakrivljenim video zidom na vrhu konstrukcije koji je pokrivao svaki kut drive-in auditorija. Zvuk, dakako, glasan i savršen.

Kawasaki 3P – Picnic Galactic (Foto: Vedran Metelko)

U auditoriju je bilo 150 automobila u kojima je po protokolu moglo biti četiri osobe. Cijena ulaznice po automobilu je iznosila 100 kuna. Svako je mogao donijeti svoje piće i hranu, a moglo se i jedno i drugu kupiti na festivalskom šanku. Na parkiralištu su auti bili parkirani s razmakom od jednog praznog parkirališnog mjesta između njih. Osoblje iz organizacije bilo je učinkovito u navođenju posjetitelja tako da nije bilo gužve. Općenito je vladala neka opuštenost, a kad su krenuli koncerti javio se i osjećaj slobode.

Discohernia je otvorila festival i odradila s guštom onaj dio koji volimo nazvati ‘zagrijavanje’ dok su ljudi većinom još bili kraj svojih vozila. Kad je izašao Kawasaki 3P na pozornicu, bilo je potrebno svega 2-3 pjesme da se publika odvaži i počne popunjavati prostor pred pozornicom. Držali su svi distancu, ali i plesali i pjevali. Potpuno veselje. A i Kawasaki 3P kao da su bili pušteni s lanca. Tomfi se toliko pjevalo da nije ni Pavlici prepustio „Antoniju“ kao što je u vrijeme prije pandemije običavao sve češće raditi. Ni bend ni publika nisu željeli biti izvan adrenalinskog ritma, pa je tako izostala pjesma „Anđelko“ koja obično služi kao predah na koncertima Kawasaki 3P-a. Nikom nije trebao predah. „Ni da ni ne“ je ispaljena već u prvoj polovici nastupa, dok je završnica ključala, nizale su se: „Kristin“, „Mate Parlov“ i „Idu Bugari“ koje su ujedno okrunile ovaj jedinstveni Picnic Galactic festival.

ABOP – Picnic Galactic (Foto: Vedran Metelko)

Zatim je na red došao ABOP. Nikad se na nekom domaćem festivalu nije dogodila brža i efikasnija izmjena bendova na pozornici. ABOP su imali već spreman set-up dvostrukog bubnjarskog seta na kojem sviraju John i Levačić junior, koji je izguran na pokretnoj platformi i onda je krenuo ‘space’ moment Galaktičkog piknika. Doživjeti ABOP u okruženju betonskog aerodromskog nadvožnjaka bilo je nadrealno iskustvo poput neke razglednice iz budućnosti. Sam nastup plesno sabijen u sat vremena, jer je sve trebalo završiti do ponoći, a opet malo se i prekoračila ta satnica jer je publika nakon gotovo dvadesetminutnog raspašoja koje su u finalu pružile „De Laurentis“ i „The Flash Of Golden Fire“ tražila još, i dobila s prvim kapima kiše od koje se strepilo cijeli dan u ovom općenito gledano prevrtljivom svibnju kad su vremenske prilike u pitanju.

Određeni skepticizam je pratio i dolazak na aerodrom na Picnic Galactic, u smislu kako će uopće izgledati to ‘novonormalno’, no ispalo je na koncu da je novonormalno sasvim cool. Čak mogu reći da bi bilo najbolje da pozornica Picnic Galactica ostane gdje jest i da se svaki vikend na njoj izmjenjuju brojni domaći izvođači, koliko se to u ovom trenutku čini dobrim rješenjem, jer ljeto pred nama će očigledno biti ispunjeno u najvećoj mjeri koncertnim improvizacijama, obzirom da je puno toga odgođeno za 2021. godinu. Pored toga, svi su očekivali da će određene probleme stvarati buka aviona, no tijekom Picnic Galactica nije bilo niti jednog leta.

Globalno gledano, koronakriza je daleko od svog raspleta, a to što smo sinoć mogli prisustvovati pravom pravcatom koncertu nakon tri mjeseca, činilo se kao nevjerojatan duševni blagoslov na ovim našim prostorima. Hvala Discohernia, Kawasaki 3P i ABOP, no najviše od svega, hvala Cak!

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X