Druga večer 14. INmusica – nema nedodirljivih

Utorak su ponajviše obilježili nastupi grupa Suede, Thievery Corporation i Garbage.

Suede na 14. INmusic Festivalu (Foto: Vedran Metelko)

Prostor prvih redova ispred Main stagea ovogodišnjeg INmusic festivala postao je mjesto posebne razmjene energije između zvijezda i publike. Događalo se i na prijašnjim izdanjima da neki od glazbenika koji su nastupali iskoriste stepenice, siđu s pozornice i zagrle se s prvim redovima. Nick Cave je tako prošle godine na stage doveo i jednu obožavateljicu, dok je uskakivanje u prve redove bio trade mark jednog Iggyja Popa, međutim ove godine je penjanje na tu ogradu postala skoro pa neizostavna praksa glazbenika.

Prve večeri su to napravili Howlin’ Pelle iz Hivesa i Yannis iz Foalsa (skočio je on i prvi put 2015. godine), no sinoć su to učinili svi strani headlineri na Mainu. Frank Turner je prvi bio nošen na rukama, a potom i pjevao usred circle pita, dapače on je dosad vjerojatno jedan od rijetkih koji je uspio uspješno organizirati publiku u circle pit na INmusicu, gledano općenito, da ta ‘ljudska centrifuga’ proradi. No, hajmo reći da se od Franka to i očekivalo.

Garbage na 14. INmusic Festivalu (Foto: Vedran Metelko)

Fizički kontakt s publikom se manje očekivao u slučaju grupa Garbage i Suede, ali su i Shirley Manson i Brett Anderson bili itekako raspoloženi za dodirivanje s publikom, posebno Brett koji je unutar prvih redova okružen ljudima ostao puno duže pjevajući gotovo dvije pjesme u komadu. Ne mogu sa sigurnošću tvrditi da je u pitanju neki novi trend ili takvo ponašanje uvjetuje energija INmusica, ali sinoć je vladao taj neki poseban osjećaj da nema više nedodirljivih zvijezda i da upravo glazbenici imaju potrebu izbrisati barijere i osjetiti dodir i povjerenje ljudi koji su ih došli slušati. A u ovom vremenu kad ljudska bića najprisniji fizički kontakt imaju s touch-screenovima svojih smartphonea, ta neka ‘arhaična’ potreba za ljudskim dodirom koja dolazi od onih za koje smo navikli da su nedodirljivi, uistinu je pravo, ljudsko, energetsko osvježenje.

Frank Turner & The Sleeping Souls na 14. INmusic Festivalu (Foto: Vedran Metelko)

Bar je tako bilo sinoć na INmusicu. Ako je to pak kuriozitet INmusica, onda bi se trebali osjećati još bolje, obzirom na naš istančani skepticizam za puno toga vezanog za domaći teren, pa tako i taj festival. Nije ovdje u pitanju neki prikriveni marketing, no činjenica jest da se veliki strani izvođači na toj pozornici osjećaju dobro i da bez primisli na neke eventualne incidente prisno dijele taj osjećaj i s publikom. Brett Anderson je i pred sam kraj nastupa grupe Suede i javno uputio taj kompliment, rekavši kako se pozornici INmusica osjeća sigurnije nego na ulici i aktivnostima svakodnevnog normalnog života.

U glazbenom pogledu, druga večer bila je neuporedivo bolja od otvaranja festivala, dakako i puno posjećenija. Čak je i kružna autobusna linija proradila pred početak programa, valjda je samo trebalo da gradonačelnik podigne slušalicu. Šteta što ju nije podigao i prvi dan. Dakle, Frank Turner & The Sleeping Souls isporučivali su svoj ‘rock and roll good feel’ kao da kasnopopodnevna sparina nije ni postojala i time napravio daleko bolju uvertiru u festival spram Kurt Vilea prvog dana. Nisam gledao cijeli nastup jer se satnica dobrim dijelom podudarala s koncertom Klinike Denisa Kataneca u šatoru Hidden stagea, a Klinika je opet razvaljivala uživo, pred jedno stotinjak posjetitelja, također odolijevajući sparini i žegi poput Franka na Mainu, ali u šatoru bez povjetarca je to bilo daleko teže. Ipak je taj Hidden Stage pod popodnevnim suncem posebna vrsta torture za izvođače, uglavnom, naše domaće.

Klinika Denisa Kataneca na 14. INmusic festivalu (Foto: Zoran Stajčić)

Unatoč svemu, Klinika je radila punom parom i uspjela i neke britanske kampere u prolazu na trenutak učiniti ‘svoji pacijentima’ u izvrsnom finalu uz pjesme „Rode“ i „Mala snaga II“. Na koncu i ja osobno Klinikom liječim neki svoj opsesivno-kompulzivni poremećaj: dođem na koncert kao kritičar, a odem kao fan. Tako je bilo i jučer u ‘parnoj kupelji’ Hiddena. „Mala snaga II“ kao da je aktivirala tisuće žileta u mojoj nutrini. Otišao nakon toga na finale Turnerovog koncerta. Gledao i vidio da je dobar, ali me nije ‘izmasakrirao’ kao u Klinici Denisa Kataneca pet minuta prije.

Do nastupa ‘afrofuturista’ Gato Preto na World stageu, činilo se kako je ovogodišnji INmusic za dlaku izbjegao kišu, koja je obilno padala dva dana pred početak festivala. No ti ‘afrofuturisti’, kako sami sebe nazivaju, a pod tim misle na objedinjavanje afričke glazbene kulture s modernim (čitaj: digitalnim trendovima) kao da su prizvali oblačić s nekoliko krupnih kapi kiše koje su pale u prostoru World stagea. Bit će da je za to ‘kriv’ energični unisoni ples pjevačice Gato i dvije afričke plesačice na pozornici. Dakako, ova opaska je napisana u šali, ali ispred Main stagea nije palo ništa.

Gato Preto na 14. INmusic Festivalu (Foto: Vedran Metelko)

Garbage su na svom premijernom hrvatskom koncertu, u ovom slučaju i pred najvećim auditorijem na njihovoj ljetnoj turneji svirali poštenih sat i pol, kao i Suede nakon njih. Bio je to izuzetno prisan koncert, kao što mi je Shirley Manson daleko karizmatičnija sada, nego u vrijeme najveće slave, kad sam ih uspio i koncertno popratiti. Jedna od onih rock pjevačica kojoj s godinama raste i dignitet. Koncert je bio svojevrsni ‘zlatni presjek’ – dobro doziranje novog materijala nastalog nakon reuniona sa svim poznatim i brojnim singlovima koje je Garbage, taj bend u kojem je i Butch Vig, čovjek koji je producirao album „Nevermind“ grupe Nirvana, utkao u kolektivnu memoriju onih koji su odrasli u devedesetima i početkom dvijetisućitih.

Thievery Corporation na 14. INmusic Festivalu (Foto: Vedran Metelko)

No tu nije završio ‘blast to the past’, već je tek ušao na velika vrata sinoć. Thievery Corporation su na World Stageu krenuli, dok je Shirley još pjevala „Only Happy When It Rains“. A Thievery Corporation su još jedan ‘kolektivno utkani’ bend, ali iz prvog desetljeća ovog stoljeća, bar kad je Zagreb u pitanju, jer valjda nije bilo tuluma na kojem se nisu vrtjeli albumi „The Mirror Conspiracy“ i „The Richest Man In Babylon“, kao valjda ni pjesme s tih albuma koje Stojedinica nije iskoristila za neki svoj jingle. Taj glazbeni kolektiv iz glavnog grada SAD-a, u neku ruku je i tih dvijetisućitih bio prethodnica za sva koncertna događanja na Jarunu koja su kasnijih godina uslijedila, jer bili su tada prvi popularniji i recentniji strani bend koji je nastupio kraj tog zagrebačkog jezera. Mnogima je sinoć iz podsvijeti probuđen taj trenutak uz zvuk sitara već na uvodu „Lebanese Blonde“, da bi potom uslijedio najveći plesni tulum koji je vidio ovogodišnji INmusic. Nije to samo ‘onaj zvuk koji Zagreb voli’, već je to zvuk uz koji je odrastao jedan dio tog istog Zagreba. Imam osjećaj da će nam Thievery Corporation početi dolaziti češće u goste, sudeći po hapeningu koji su napravili sinoć.

Suede na 14. INmusic Festivalu (Foto: Vedran Metelko)

Što se tiče Suede, ni u najoptimističnijim prognozama nije bilo ono što se dogodilo sinoć. Brett Anderson je bio toliko energičan i fokusiran da je bio dojam da nekim slučajem ima dovoljno dugačke ruke da bi cijeli auditorij ispred sebe zagrlio. Kao da mu je nekim slučajem 25, a ne skoro 52 godine. I taj njegov vokal… Potpuno neokrznut godinama i samouvjereni hod poput neke divlje mačke. Bacao se na koljena, košulje potpuno natopljene znojem i cijelo vrijeme snažnim preciznim glasnicama pogađao pravi ton. Koliko se ‘trošio’ bilo je tek jasno na „New Generation“, posljednjoj pjesmi na bisu, kad mu je visoka laga refrena slomila vokal. Dakle, i glas je dao tom festivalu, ali ishod je famozan, a to je da je koncert Suede nakon sinoć uklesan u ‘hall of fame’ najboljih rock koncerata održanih na toj pozornici.

Počelo je komorno s „As One“, pjesmom koja ujedno otvara i recentni album „As One“, da bi s himničnom „Outsiders“ ušli u teren boljeg prethodnika „Night Thoughts“. „We Are The Pigs“ s „Dog Man Star“ albuma iz 1994. došla je kao treća i već tada pomela sve pred sobom. Bilo je jasno da s najvažnijim bendom pred-britpop perioda nema šale, dapače, da udara silnije od onog što je ostalo od glavnih heroja te ere. „So Young“, „Metal Mickey“, „Trash“ koje su uslijedile tijekom večeri pa do velikog emotivno-glazbenog krešenda na kraju s nizom „Animal Nitrate“, „The Wild Ones“ i „Beautiful Ones“ – sve od reda i dalje zvuče svježe i moderno, poput nehrđajućih stupova konstrukcije koja drži ono što već desetljećima doživljavamo kao ‘britanski zvuk’. Ako su Sex Pistols donijeli bijes, Joy Division duševni slom, The Smiths diverziju, onda su Suede unijeli novi androgin zvuk rocka nakon Bowiejevog Ziggyja, ponajviše zahvaljujući izuzetnom vokalnom pristupu Andersona, kojeg su mnogi kasnije kopirali, kao što to čine i dan danas. I upravo je taj, jedan od velikih originatora, sinoć bio frontmen jaggerovske energije i karizme, a opet izuzetno prisan karakter koji se nije libio sve to podijeliti sa svima unutar prvih redova auditorija. Još uvijek se ne može donijeti zaključak da je jučer bio najbolji dan 14. INmusica, ali da je bio naprisniji, to svakako.

Saznajte više: Prva večer 14. INmusica – školski Foals, daveži The Hives i razarajući Fontaines D. C.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X