Veterani zabave zadnjim su snagama istrčali finale drugog izdanja showcase festivala i konferencije SHIP u Šibeniku koja je od Hrvatske napokon napravila jednu od sudionica u prezentiranju i razvijanju ideja u glazbenoj industriji.
Iskustva imamo, znamo kako to ide. Zadnji dan je festivala, zbroj sati spavanja manji je od ukupnog broja dana provedenih u Šibeniku. Glasa imamo taman koliko i životne energije, ali riječima slavnog mladog žitelja Julijanskih Alpi, dobra volja je najbolja, a mi je imamo toliko da bi nam i sam Kekec zavidio i ništa nas neće spriječiti da ispratimo koncerte SHIP-a, showcase festivala i konferencije koja je drugu godinu zaredom na našu obalu dovela gomilu zanimljivih gostiju i poznatih lica iz za glazbu vezanih djelatnosti.
No dobra volja je jedna stvar, ali izostanak fizičke snage u umornim nogama i dvije prethodne noći koje su uspon na Tvrđavu sv. Mihovila dodatno otežale prvo kišom, a zatim i snažnom burom, dovele su do odluke da se posljednju večer nećemo izlagati budući da bi se moglo dogoditi da netko od nas skonča tek nekoliko metara prije konačnog cilja, na Groblju sv. Ane.
To je značilo propuštanje dijela programa i bendova poput poljske Cieśnina za koju su pohvalne riječi imali svi koji su mi o njemu pričali, ili pak Je Veux, ali u Azimutu je bilo življe nego prethodnih dana u to doba. Networking se vršio punom parom, ali bilo je tu i mnogo lica koja nismo viđali na prethodnim večerima, pa smo došli do zaključka da su se neka od njih okupila kao podrška lokalnoj old school hip hop instituciji Hram koja je za to vrijeme izvodila glasnu i nadasve obećavajuću tonsku probu.
Prije njihovog nastupa ostalo nam je dovoljno vremena i da treću večer zaredom skoknemo do Kuće umjetnosti Arsen na čijoj se pozornici pripremao koncert projekta Time Is Color izvrsnog francuskog pijanista Cédrica Hanriota koji kombinira jazz s modernim oblicima popa i R&B-ja, pa čak i hip hopa. Tonyja Moreaua koji pjeva na prvom albumu projekta (uskoro izlazi i drugi dio trilogije, poručio je vođa sastava s pozornice) zamijenila je pjevačica čije ime već predugo tražim na internetskim prostranstvima, a zbog roka sam primoran ostati vam dužan tu informaciju. Umjesto toga pohvalit ću rasplesanoga basista Bertranda Beruarda te bubnjara Antonina Violota koji zatvaraju ovaj odlični kvartet. Pohvali treba i publiku koja je također vokalno sudjelovala u nastupu, a jedna od stvari po kojima ćemo pamtiti Time Is Color svakako je Hanroitov solo na tzv. keytaru.
Dotad je već sve bilo spremno i za nastup Hrama na livadi kraj Azimuta koji je u peteročlanom sastavu prodrmao materijalom sa svog još uvijek aktualnog prvijenca “Bijes” i pokazao da u doba apsolutne prevlasti trap pornografije još uvijek ima ekipe koja se ozbiljnijim tekstovima o često mračnijim temama preko čvrstog beata i dalje spremna boriti za postulate hip hopa. Publika je to prepoznala, pa je njihov nastup okončan bakljadom na stubama kraj katedrale dok je bend izvodio pjesmu “Moja majka”.
Nije nam ostalo mnogo vremena za divljenje pirotehnici jer je linearna protočnost vremena kako je razumijemo iziskivala da se pođe u unutrašnjost kluba gdje nas je čekala posebna glazbena poslastica u obliku prezentacije ča metal pionira Po’ metra crijeva. Nastup na SHIP-u iskoristio sam da dođem do barem odgovora na pitanje koje sam postavio povodom njihovog lanjskog albuma u briljantnoj posveti Black Sabbathu nazvanog “Boškarin IV”: jesu li previše metal za široku publiku i nedovoljno ozbiljni za metalce. Bilo je u Azimutu sinoć pripadnika obje skupine, a ako su poslužila kao testna skupina, Crijeva su test položila s odličnim.
U njihov prilog igraju maske u kojima nastupaju koliko i otkačeni tekstovi pjevani u istarskim tonalitetima preko žestokih rifova. “Melodije Istre i Kvarnera” tako su nastavile dominirati ovogodišnjim izdanjem SHIP-a, a ako sam Veju iz Pazina proglasio pobjednikom druge večeri, u finalnom danu taj naslov bi odnijeli upravo Č.R.U. i Aywar Groszcgrock Istradamus i ostali. I naravno Djed Mrz koji se i u Šibeniku zlokobno šetao među publikom svejednako nam prijeteći oštricom u prolazu.
Mnogo manje zlokobno djelovala je reperica iz Atlante Nesha Nycee, izvođačica od koje bi mnogi drugi mogli štošta naučiti. Glazbeno i ne toliko, jer glazba je bila vjerojatno najmanje pamtljiv dio njezinog scenski dinamičnog nastupa, ali svakako o promociji i interakciji s potencijalnom publikom. Naime u par dana koji su prethodili njezinom koncertu Nesha je postala vrlo prepoznatljivom figurom i izvan granica festivala, kako svojim zamjetljivim modnim izričajem, tako i vedrom energijom i prijateljskim pristupom svakome s kim bi došla u kontakt. Jedan čas bih je vidio kako snima selfie s ekipom snimatelja u restoranu, malo kasnije kako radi koreografiju za skupinu stranih turista koju je angažirala za story na Instagramu. Da su joj svi oni s kojima je na taj način postigla interakciju došli na koncert, livada ne bi bila dovoljno velika.
Čast da odsviraju posljednji koncert festivala dobili su Funk Shui iz Makedonije, a na osnovu imena i nekih ranijih snimi koje sam čuo imao sam osjećaj da će u pitanju biti nešto plesniji gig s više groovea. Trojka me stoga iznenadila abrazivnim zvukom, često i vrlo žestokim, te frenetičnim mijenjanjem konstruktivne građe pjesme kao i instrumenata između članova benda zbog čega su me podsjetili na neke starije dane i Vlastu Popić, bend koji je osim toga svirao i u istoj postavi (gitarist, basist i bubnjarica).
No umjesto s Vlastom Popić, ovaj bend iz Skopja mnogo češće uspoređuju sa Svemirkom i Bučem Kesidijem, dva benda koja organski ne podnosim, da ne koristim grublje i prigodnije riječi, pa sam isto tako očekivao da s ovog giga neću ponijeti mnogo pozitivnih dojmova. U publici je bilo mnogo onih koji su vidno uživali i očito već otprije poznavali opus benda, no dio moga društva reagirao je vrlo negativno na njihovu svirku.
Moram priznati da mi se njihova reakcija činila ne samo pretjeranom, već i neshvatljivom, jer meni se trojac činio zanimljivim i snažnim te su me ostavili s dojmom da ću ih i sljedećom prilikom ponovno poslušati. Iako mi je mnogo toga u njihovoj glazbi ostalo neotkriveno i nejasno, sigurno su posadili sjeme interesa u mom uhu, a to je nešto što onim bendovima s kojima ih uspoređuju nikad ne bi moglo uspjeti.
Kako se vrijeme počne približavati ponoći, Azimutom se stane širiti pitanje koje se uskoro čuje na sve strane i iz sviju usta. “Jel’ idete do Tunela?” Odgovor na to pitanje dijeli žito od kukolja, one hrabre i izdržljive od onih koje bi Spartanci s gnušanjem bacili s litice. Ali mi smo odlučili da smo svoje ordenje u Tunelu i izvan njega već zaradili te poput umornih veterana oko tri ujutro bacili koplje i pošli na ponovno upoznavanje s konceptom spavanja.
Kako jedna lasta ne čini proljeće, tako nismo ni sami znali što će biti nakon odlične prve plovidbe SHIP-a na koju su nas lani poveli momci iz We Move Music Croatia. Već prve večeri bilo nam je jasno da festival nastavlja punim jedrima. U odnosu na prethodnu godinu, ovaj put se pokazalo da kasnoljetni termin može donijeti i mnogo nepogodnije vremenske uvjete od onih lanjskih, pa smo se tako suočili s pljuskom, naletima bure i prilično niskom temperaturom, no ni to nam nije pokvarilo zabavu. Sigurno se ponešto i naučilo i u razgovorima i na predavanjima u konferencijskom dijelu, ali mi smo svoje reporte ionako uvijek pisali iz magareće klupe.
Saznajte više:
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
