Otkad je legendarnoj kotlovnici u Unskoj upućen posljednji pozdrav, ekipa iz Kseta iz svoje se hibernacije budi tek povremeno, najčešće kako bi organizirala festivale poput jednodnevnog Open aira kod Routea 66 ili njegove nešto duže, obalne inačice u gradu Krku.
Premijerni KSET na Krku, održan u manje-više istom terminu lani, imao je dosta prostora za napredak, prvenstveno po pitanju imena koja bi privukla širi uzorak publike, do te mjere da sam iskreno sumnjao da će za svoje sljedeće izdanje, ako ga uopće bude, morati potražiti neku drugu lokaciju. Srećom, moje su se slutnje pokazale pogrešnima pošto je ove godine ostvaren napredak u svakom smislu, bilo da je riječ o znatno većem broju posjetitelja ili zanimljivijem line-upu.
Nisu oskudijevali ni u pogledu dodatnih sadržaja kao što su različite radionice, jutarnje razgibavanje ili projekcije filmova u festivalskom kampu, no o detaljima istih morat ćete čitati negdje drugdje jer se reporterski dvojac našeg portala ipak fokusirao na koncerte. Što se njih pak tiče, dobili smo, barem na papiru, upravo ono što bi takve glazbene smotre trebale imati, od prilike da provjerimo izvođače koje u posljednje vrijeme prati određeni hype, upoznamo neke sasvim nove ili ponovno poslušamo bendove koji već imaju svoje mjesto na sceni.
Prvu večer u četvrtak je tako otvorila mlada zagrebačka rock četvorka Šteker koja se na Superval kompilaciji predstavila solidnom “Nudli u WC-u“. Uspio sam uhvatiti tek pjesmu i pol njihovog nastupa, što nije dovoljno za ocjenu, ali mi se učinilo da je većina okupljenih bila zadovoljna onim što su čuli. Istini za volju, već sljedeći bend dao je naslutiti da se moj glazbeni ukus uvelike razlikuje od dobrog dijela publike kojoj je glavna atrakcija uvodnog dana bio RH Space Orchestra.
S njima bih se i mogao složiti ako govorimo isključivo o sastavu koji je pratio dva, povremeno i tri MC-ja, i koji s lakoćom šeta između funka, acid jazza, uz dašak psihodelije. Reperi svemirskog orkestra nažalost nisu ni približno na toj razini i jedino što uspijevaju jest dokazati da napušene zajebancije s frendovima ne funkcioniraju kada ih pretvorite u stihove. U vremenu dominacije autotunea i ostalih trap sranja, ovakav bi old school hip hop bio itekako dobrodošao na sceni mada će za to morati pisati suvislije tekstove od “moja baka ima zlatne ruke, kupit ću joj zlatne zube“.
Najbolji koncert u četvrtak su održali oni od kojih sam najviše očekivao, beogradski Turbo Trans Turisti. Pozornost na njih obratio sam još u vrijeme EP-ja “Ništa…“, ponajviše zbog ranijih zasluga gitarista i pjevača TTT-a Boška Mijuškovića, odnosno članstva u Straight Mickey & The Boyz i Škrticama, ali sam ih usprkos tome tek sada prvi puta slušao uživo. I u njihovom zvuku istaknuto mjesto ima funk, premda nafilan distorzijom i s grooveom bližim Disciplini Kičme ili Obojenom programu nego uobičajenim asocijacijama na taj žanr.
Sintesajzeri i sampleri Boškovog brata Nikole daju im plesnu dimenziju na način kako to znaju činiti sugrađani im iz KoiKoi, dok je posljednji djelić slagalice punkerski direktan bubanj, ujedno i garancija da će od navedenih u prethodnoj rečenici ipak ostati na dovoljnoj distanci. Ispočetka su mi zvučali malo previše pop, no kako je nastup odmicao polako su prerastali u pravu energetsku bombu koja vas u jednakoj mjeri tjera da se mrdate i razmišljate kako bi definirali to što sviraju.
Petak ću također pamtiti po jednom sastavu iz Beograda iako sasvim drugačijem, a to je Mitsko biće. Već na EP izdanjima, snimljenima u suradnji s grupom Kineski restoran, Jovan Ilić je iskazao solidan autorski potencijal koji je i potvrdio aktualnim albumom “Došlo vreme da se biće menja“, sastavljenim od lijepih i blago pomaknutih skladbi nastalih na razmeđi sanjivog popa i psihodelije, kako one Beatlesa ili, primjerice, The Move tako i njihovih nasljednika kasnijih desetljeća.
Kada bi netko Ilića zatražio da mu u samo dvije pjesme opiše svoj izričaj, preporučio bih mu da izabere “Berlin Second Hand“ i “Sa tobom“ makar ni ostatak odsviranog nije puno zaostajao. Vrijedi spomenuti i basista Borisa Milanovića, čiji je “striptiz“ također spadao među osebujnije trenutke KSET-ove krčke rezidencije. Prije njih stage su zauzeli Britni i Panterski koje sam propustio, a žao mi je da to ne mogu reći i za nastup Frana Vasilića koji je uslijedio.
Upravo zahvaljujući njemu petak je bio i najposjećeniji dan, što je i logično jer je rodom iz Krka. Ovo mu je bio, kako nam je sam otkrio, jedini gig u posljednjih godinu i pol dana tijekom kojih je radio na novim materijalima, premijerno izvedenih u dvorištu osnovne škole Fran Krsto Frankopan. Pošto novu glazbu nisam sklon otkrivati putem TikToka, njegova mi je prošla poprilično ispod radara, a uvjeren sam da će tako biti i u budućnosti.
Glavni problem koji imam s Vasilićevim opusom je to što mi djeluje zaglavljen između minimalističkog, gotovo pa art popa i onog bližeg kabaretu i mjuziklima, kakav su izvodili Mika ili Scissor Sisters. Pritom ne ostavlja dojam da se u bilo kojem od njih pretjerano dobro snalazi, a iako zna smisliti obećavajući uvod ili efektnu dionicu, rijetko mu pođe za rukom razviti ih na pravi način. S obzirom da nikako ne spadam u Franovu ciljanu publiku koja se u petak sjajno zabavila, vjerujem da ga moje kritike neće previše pogoditi.
Ksetovci su se od Krka oprostili najboljom večeri u kojoj je svaka od svirki bila barem solidna, nerijetko i više od toga. Četverac s ne baš najzvučnijim imenom Richter dosad mi je bio potpuna nepoznanica, no svojim su me miksanjem garaže s indiejem i nasljeđem 90’s sastava sklonijih rock tradiciji (npr. Pearl Jam) natjerali da ih provjerim čim se zato ukaže prilika.
Tidal Pull su, otkad sam ih posljednji puta gledao, ostali bez frontmena Vilima Hrasteka, a na upražnjenu poziciju ispred mikrofona uletjela je Mirna Bralić. Njezinim vokalnim sposobnostima se nema što prigovoriti, ali će morati poraditi na scenskom nastupu koji još uvijek ne izgleda dovoljno uvjerljivo i samouvjereno. S druge strane, od ljudi koji su ih već gledali u aktualnoj postavi čuo sam da je napredak kod nje primjetan na svakom koncertu tako da trenutne nedostatke vjerojatno možemo uvrstiti u kategoriju “work in progress“.
Njihovih pedesetak minuta obilježili su i manji problemi sa zvukom zbog kojih se često nije moglo razumjeti riječi pjesama, s iznimkom uvjerljivo odsvirane “She’s Electric“ Oasisa. Prvi singl s Mirnom “Vodi me na put“ mekši je od većine stvari s prve dvije ploče pa će biti zanimljivo čuti kojim će smjerom krenuti Tidal Pull.
Prošlo je četiri godine otkako sam napisao prvi tekst o Denisu Katanecu i tako se među zadnjima u redakciji priključio, napisao sam tada, pacijentima njegove Klinike. U međuvremenu sam izvještavao s brojnih njihovih gigova, pojačanih pjesmama s ploče “Kao zao kor“, trudeći se da iznova smislim novi način kojim bih opisao sve odsvirano i otpjevano jednim od onih glasova koji skoro instant izazivaju rasprave. Fanovima će taj glas i te riječi biti poput kakvog bliskog prijatelja kojeg zovu u pomoć kada je teško i kojem će vjerovati čak i ako nisu sigurni što im točno pokušava reći.
Katanec će im olakšati davanjem cijeloga sebe na koncertima koje redovno završava preznojen, pri čemu zauzvrat dobiva vjernu i rastuću sljedbu koja je u subotu zborno pjevala svaki stih od uvodnog “Elliotta“ do završnog “Prijateljstva II“. Između se našlo i par novih stvari, uključujući i prvi singl koji izlazi za mjesec ili dva. Zasad mogu reći da sadrži zanimljivu temu na gitari, dok ću za kompletnu prosudbu pričekati da ga još koji put čujem. Poznajem, međutim, i dosta onih kojima Denisov glas i poetika nikako ne mogu sjesti, do te mjere da će im zasjeniti i instrumentalna krešenda koja su najveća snaga Klinike. “Hejtera“ ovoga puta nije bilo pa je čitava priča više nalikovala samostalnom gigu nego festivalskom nastupu.
Postoje stvari koje bi se dalo dodati ili popraviti, no drugi KSET na Krku je dokazao da za njega ima interesa, samim time i razloga za održavanje. U prosjeku bi se skupilo 150-200 ljudi po večeri, barem prema mojoj procjeni, što ga pozicionira među slične festivale na Hvaru i drugim, manjim mjestima. A takvih nam događanja uvijek treba.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
