Drumelody, Janko Nilović & The Soul Surfers i Trokut – Regionalni klupski duh za karantenski ples unutar četiri kućna zida

Nikad gore vrijeme za klupski život, ali predstavnici plesne glazbe se ne predaju. Ples je zdrav i uvijek dobrodošao za podizanje raspoloženja, time i imuniteta o kojem se dosta priča proteklih mjeseci. Stoga evo recenzija, ujedno i presjeka tri nova kvalitetna plesna izdanja koja možemo pripisati regiji, dakako ako zanemarimo činjenicu da je Janko Nilović stalno nastanjen u Francuskoj, a uzmemo onu da je naše gore list.

Drumelody ‘Freedom of Imagination’

Drumelody „Freedom Of Imagination“

Berin Tuzlić koji stoji iza sarajevskog electro one-man banda Drumelody objavio je novi album „Freedom Of Imagination“. „Ritam živi u svemu oko nas i u nama, sve ima svoj ritam, ponavljanje određenih pojava u pravilnim vremenskim razmacima. Takva je i muzika, priroda, ljudi koji se kreću, plešu, rade, stvaraju, spavaju. Muzika na ovom albumu ne ograničava maštu i mogućnost stvaranja vlastitog ritma, svijeta onakvog kakav svako za sebe želi”, pojašnjava Berin Tuzlić kreiranje albuma inspiriranog slobodom stvaranja melodijskih ritmova koji osjećaje slušatelja čine slobodnima.

Shodno tome album je prezentiran na originalan način u ovim krajevima – kao glazbeno-vizualni session u šumi, dakle prirodi. Tuzilć se prethodnom albumu „Hyperbola“ (2018.) istaknuo kao regionalni majstor kreiranja pjesama temeljenih na sintetičkim vokalnim obrascima – pojašnjeno; glasovi pjevača kreirani su softverski, ti pjevači ne postoje u realnom svijetu. Upravo su ti glasovi Tuzlićeva ‘vilinska igra’, udah života i ljudske prirodnosti ‘sintetici’. Posebno je fokusiran na ženske vokale, a tu fascinaciju kreiranja ‘super žene’ primjerice u filmskom svijetu pratimo još od Langovog „Metropolisa“ do Garlandove „Ex Machine“, s tim što je Tuzlić tu fascinaciju prenio u glazbeni svijet. Za njega su ti glasovi hiperbolično stremljenje savršenstvu, također i okosnica oko koje gradi sliku ostalog instrumentarija.

Za razliku od prijašnjih izdanja na kojima je često znao slušatelje bombardirati žustrim i agresivnim ritmovima, „Freedom Of Imagination“ zvuči kao svojevrsna meditativna suprotnost, iako dakako u svojoj srži ne odstupa od dancefloor obrazaca. Ta meditativnost baždari slušateljevo uho već s početnim „Don’t Speak“ i posebno „Monoc“ u kojoj vokal neodoljivo podsjeća na Björk, ali se zadržava i kasnije u „Sad Umbrellas“ s naglašenijim backbeatom što se prelijeva i na narednu „Youth Without God“. Plesni beat sve više uzima zamaha kako album odmiče, a u finalu Tuzlić suvereno ‘vozi’ u „Dance On The Wire“ koju se može doživjeti i kao modernizirani hommage grupi Depeche Mode, da bi nešto kasnije počeo hodati i po rubu industriala, ali tu je više riječ o začinu, a ne o temeljnom zaokretu prije nego završnicu preuzme hipnotička „Elephant“. Tuzlićev potpis je s ovim albumom još izražajniji, kao što jasno odašilje poruku sigurnog igranja s obrascima širokog spektra baš kako ukazuje i sam naslov albuma „Freedom Of Imagination“.

Ocjena: 9/10

(Sarajevo Disk, 2020.)

Janko Nilović & The Soul Surfers ‘Maze Of Sounds’

Janko Nilović & The Soul Surfers „Maze Of Sounds“

79-godišnja pijanistička legenda i pionir psihodelije Janko Nilović, crnogorski glazbenik sa stalnom adresom u Francuskoj, čiji umjetnički rad se proteže na više od pola stoljeća i preko 30 dugosvirajućih audio zapisa, ujedno i dobitnik Grammyja 2010. za pjesmu „D.O.A.(Death of Auto-Tune)“ zajedno sa Shawnom Carterom, Ernestom Wilsonom, Garyjem DeCarlom, Daleom Frashuerom, Paulom Lekaom, i Daveom Suckyjem oglasio se početkom studenog albumom „Maze Of Sounds“ praćen bendom The Soul Surfers daleko mlađih glazbenika.

„Maze of Sound“ bi bilo možda najlakše okarakterizirati kao easylistening klupsko putovanje kroz vrijeme. Započinje ga „Prelude“, igra klavijatura čiji zvuk bi lako mogli pripisati i vremenima kad su Moody Blues bili veliki hit, da bi se na narednoj naslovnoj „Maze Of Sounds“ u komunikaciji priključio zaigrani bas i time postepeno otvorio prostor zborskim aranžmanima u „Sweet Path“ koja neodoljivo vuku na vremena uzleta Yu-jazza i grupu Septembar, posebice zbog zbora koji daje ‘barokni’ ugođaj.

Naglašenog organskog, gotovo staromodnog karaktera 60-ih i 70-ih, album niti jednog trenutka ne gubi ni na modernoj plesnoj funk naravi, jer dojam je da iako je Nilović pijanist, posebnu pažnju posvećuje ritam sekciji. Možda svemu daje poseban starinsko-moderni ugođaj i činjenica da je album snimam u legendarnom Chatelain Bisson Estardy studiju, mjestu gdje su nastala brojna izdanja europskog jazza, soula i funka. „

Maze Of Sounds“ koji sadrži (svega) osam skladbi izvrti se nevjerojatno brzo do preposljednje, sedmominutne „The Boogee“ koja je uistinu funkoidni zgoditak za plesne podije svih vremena. Nilović i Soul Surfersi kroz tu pjesmu daju oduška i sebi i slušateljima kroz maštovito preuzimanje vodećih instrumentalističkih uloga koje nimalo ne ugrožavaju podlogu galopirajućeg ritma. Posljednja „It Never Ends“ usporava, ali ostaje naglašeni funk beat koji lako može biti i premosnica da se bez problema vratite na „Prelude“ i da na par sati ‘zarobite’ ovaj album u loopu pošto vam je on u klizećem startu ušao pod kožu i zarobio vas. 79-godišnjem geniju naših prostora definitivno treba skinuti kapu za ovaj predivni ‘labirint zvuka’.

Ocjena: 9/10

(Broc Recordz, 2020.)

Trokut ‘Shapeless’

Trokut „Shapeless“

Hvala grupama Chui i Kozmodrum na viziji i upornosti, jer su definitivno skrenuli hrvatske jazz glazbenike u psihodelične i plesne vode, te naveli na igranje s elektronikom, a kao što se vidi iz primjera grupe Trokut, takav pristup postao je praksa koju svakako treba pozdraviti.

Trokut čine mladi jazzisti Jaka Arh (tenor saksofon i elektronika), Filip Pavić (električna gitara), Hrvoje Kralj (električni bas) i idejni začetnik Jerko Jurin (bubnjevi i elektronika), a njihov prvijenac „Shapeless“ je preposljednjeg dana listopada objavila Rika Muzika, londonska diskografska kuća koja posebnu pažnju pridaje upravo glazbenim projektima s Balkana.

Svojevrsno zvučno nadglasavanje elektronike i saksofona uz žustri organski drum’n’bass beat jasno ukazuje smjer Trokuta već uvodnom „Spinning Top“ – vodit će slušatelje kroz tradicijske jazz obrasce, ali će ih potaknuti i na plesno gibanje. Želja za (ne)omeđivanjem albuma u jedan sveobuhvatni i šaroliki loop iščitava se i iz naslova „Möbius Strip“ (tzv. Möbiusova jednostrana ploha u trodimenzionalnoj projekciji) pa u tom smislu središnji dio albuma diktat ritma zamjenjuje psihodelično-atmosferičnim projekcijama među kojima je istaknuta vokalna suradnja s Anom Čop u „Porzellan“, no u tom smjeru se i nastavlja čime album dijeli dva različita ugođaja – plesni u prvoj polovici i ambijetalni u drugoj (u kojoj bi se moglo uvjetno govoriti i o svojevrsnom ECM pristupu u dočaravanju neuhvatljive eteričnosti i gdje se sve konkretno finalizira u pretposljednjoj „Aether“ kao točki gdje nestaje ritam u perkusijskom spektru).

U smislu ‘zakrpe’ koja od kraja radi početak, posljednja „Memories part. II“ funkcionira solidno, ali se stječe dojam da se ipak mogla malo više ‘razviti’ zbog balansa cjelokupnog materijala. No opet, u smislu debitantskog predstavljanja, teško je ne zaključiti da je Trokut uspješno omeđio zvučnu sliku svog (budućeg) djelovanja.

Ocjena: 8/10

(Rika Muzika, 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X