Fantastičan bend, fantastična publika i fantastično ozračje – mogao bi se u najkraćim crtama opisati sinoćnji nastup francuskog dub/dancehall/ska/rap benda Dub Incorporation koji je ponovno na Starom kontinentu nakon šestodnevnog rokanja na australskom WOMAD-u u ožujku.
Dan prije nastupa u Močvari Dub Incorporation bili su u beogradskom Mixer House gdje su po svjedočanstvima tamošnje ekipe potpuno oduševili. Zagreb, tj. Močvara bili vjerojatno potpuno identična priča – apsolutni kaos izvrsnosti, plesa i dobrog raspoloženja.
Više je razloga zašto ovaj bend iz Saint-Étiennea s pravom može nositi titulu jednog od najboljih u Europi. Dub Incorporation je svirački besprijekorno uštimama mašina u kojoj glazba ne prestaje ni u pauzama između pjesama, kojih usput rečeno gotovo i da nema, pretapanja ritmova dovedeni su do savršenstva. Udarni vokalni dvojac Hakim Meridja i Aurélien Zohou su iznimni i u tandemu i svaki za sebe. Hakim Meridja posjeduje jedan od najljepših tenora koji suvereno ‘šara’ po arapskom melosu, rapu i reggaeu na više jezika (francuskom, egleskom, arapskom i berberskom Kabile jeziku). Na koncertu je od početka do kraja bio svim srcem i tijelom u izvedbi. Ručnik mu je trebao već na samom početku, ali glas mu je bio neumoran, gotovo nestvaran u svojoj interpretaciji identičnoj kao i na albumima. Vokal tamnoputog Auréliena Zohoua je pak potpuni kotrast Meridjinom. Dubok i promukao gotov da je podsjećao na neku čudnu mješavinu ljudskog didžeridua koji jednakom brzinom i fluidnošću suvereno drobi rime.
Nekako ono najvažnije je da nisu Dub Inc. ‘donijeli’ sa sobom samo svoju glazbu, bila je to poput magije kojom su donijeli i ozračje pariških klubova i kojima vlada jednaka histerija i gibanje uz taj multikulturalni zvuk grada u kojem su se stopili reggae i dancehall zvuci Kariba s arapskim folkom praćene takvim ujedinjavajućim tekstovima koji odišu i aktivizmom kad treba osuditi fašizme, nacionalizme i multikorporacijsko gaženje ljudskih jedinki.
Močvaru nisu rasprodali kao prvi put kad su svirali, ali su je napunili i to publikom dobro raspoloženom za ples u ‘dimnim efektima’. Skakalo se na svaki Meridjin i Zohouov: „Jump, jump“, zborno su se bez problema pjevali refreni na francuskom, kao što su na drugom bisu pjevači razdvojili publiku u dva tabora koji su se natjecali u glasnoći pjevanja i skandiranja. Da su i nakon tog drugog bis pitali publiku hoće li još, sigurno je da bi dobili potvrdan unisoni urlik.
Neočekivano dobar zahvat u prostoru za koncert napravila je i produkcijska ekipa Močvare. Pozornica je bila proširena s 4-5 praktikabla čime, osim što je pjevačima pruženo više prostora za kretanje, je dobivena i vizualna dimenzija da su Meridja i Zohou prisniji s publikom, kao što ni prvi redovi nisu bili zakinuti za dobar zvuk s razglasa. Da se potpisnika ovih redaka pita bilo bi dobro da taj produžetak pozornice ostane i za ubuduće.
Uistinu koncertna noć za pamćenje stoga jer je bila transcedentno putovanje u neki drugi grad, među neku drugu publiku koja je bila komunikativna, pozitivna i manje inhibirana kao što to inače zna biti u Zagrebu kad su koncerti u pitanju.