Postavljena tradicija Dubioze kolektiv objave albuma svake dvije godine na ‘balkanskom’, odnosno engleskom jeziku obično bi sugerirala hiperprodukciju s naglaskom na očekivanom kvalitativnom opadanju, no bendu fokusiranom na nastupe uživo i postavljenom u centar balkanskog cirkusa, ovo je pravi recept za dobar bosanski lonac. Posljednje skuhani lonac izmiješanih sastojaka u kombinaciju naslovljenu ‘Apsurdistan’ sve je osim – apsurda.
Novo dugosvirajuće izdanje na ‘jugoslavenskom’ jeziku prigodno otvara marketinški proglas cirkuskoga kolovođe od kojeg na površinskoj razini čujemo da se i ovaj album Dubioze dâ skinuti za džaba, premda je implikacija drukčija – ironično nam se u danima kronične besparice napokon nudi dobar besplatan proizvod (barem jedan). On nas uvodi u „Tranziciju“, pogled na dvadesetoljetna šuplja obećanja ironizirana i analizirana u prepoznatljivoj Dubiozinoj rimi koja je u uvodnoj odi propaloj balkanizaciji satkana od prozaičnih i već isprobanih lirskih kombinacija, ali okupana trubama i dalje Dubiozi daje onaj zavodljivi šarm kojeg se ne možemo riješiti. No već na drugoj postaji apsurdistanskog putovanja bend izlaže najcjelovitije i daleko najkompleksnije djelo albuma (čitaj: trenutačni klasik), a vjerojatno i opusa u posljednjih pet godina – „Prvi Maj“ s nostalgičnim saksofonom što evocira uglavnom romanofone melodije otpora jednog Jacinta Caneka ili Manu Chaoa. Ovo iskušavanje novih terena u zvuku Dubioza će kasnije dovesti do erupcije u 99% feat La Plebe.
Zli će jezici reći da Dubioza ponavlja već prežvakane teme, no indolencija i pasivni duh balkanštine treba barem jedan nepublicistički i izrazito populistički instrument podsjećanja da je nešto trulo u univerzumu post-jugoslavenskom. Kada su objavili „5 do 12“, zadnje dugosvirajuće izdanje na „našim“ jezicima, Jaca je bila premijerka, Ivek još nije istraživao menzu remetinačke rezidencije, a bosanski predsjednici i predvodnici svih 120+ stranaka nisu polomili baš sve noge svojih građana. Danas trčimo zajednički maraton prema Ateni da svi zajedno zaplešemo jedno balkansko kolo, ali, naravno, svako u svojoj grupi jer nam svima odgovaraju oštri zaokret udesno i novi val nacionalizacije koji nam instruiraju sub-inteligentni i polu-pismeni kerberi koje u nedogled sami izabiremo. No dok će nas spasiti Europa, BiH još uvijek je na periferiji. Međutim, potrošački karakter kojim se naši susjedi, poput samih nas, natječu sa zvjezdanom obitelji ne zaostaje ni za kim, o čemu momci pjevaju u funky „Kupi“.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=iO79DhItC_c[/youtube]
Na zadnjem su albumu pjevali „Niko nije kriv“, a danas kad su se veliki našli pred sudovima koje su sami oblikovali i neefikasnim pravnim sustavom da im pogoduje, opet nitko nije kriv, „Krivo je more“. Narod se navikao da krivac ne postoji i melankolija se uvlači u sve njihove pore usred rasapa post-tranzicijskog sustava, a više od samog glasa Dubioze, njihov vapaj zastupa uvijek divni saksofon Marija Ševarca. No neki jesu pronašli svoje mjesto u svega par kvadrata stiliziranog kvadrata, poput naše najpoznatije političke figure, velikog bivšeg premijera Sanadera, neimenovanom subjektu „KP Doma“ – retrospektive velikih političkih poteza što su nas kolektivno sjebali i kojima pomoći nema. Zatvorsku rutinu i naše siknroniziranje tapkanje u tami Dubioza fino postiže ponavljanjima zaokruženima Dežulovićevim – neobično fino upisanim Dežulovićevom satiričnim recitalom. Satira je oduvijek najdraže sredstvo obraćanja crno-žutih Bosanaca, ali najfiligranskije je dosad obrađena „Apsurdistanom“ – nimalo imaginarnom južnoslavenskom distopijom gdje smo svi isti u moru fekalija bez oruđa da se iskopamo, bez obzira na proroka kojem se klanjali. A na proroke se volimo na tom balkanskom sijelu pozivati jer nam pomoći nema, čak ni kada se naši precjednici ponovno žele igrati bratstva i jedinstva. Odatle i sklonost nostalgiji prema minulim vremenima što im povratka nema jer „politika je kurva“, kako Dubioza pjeva na „Brijunima“, mračnoj i izrazito ciničnoj viziji budućnosti koju naposljetku sami biramo. „Brijuni“ su neobična fuzija folka i reggaea gdje akustična gitara plete narativnu nit i suprostavlja se balkanskoj istinskoj potrebi da se zaore razvučeni samoglasnici.
„Apsurdistan“ se i dalje služi prepoznatljivim stilskim potpisom Dubioze Kolektiv, pa su tako ilustrativni audio isječci s radija i televizije opet u službi ironije i sarkazma usmjerenih prema ljudskoj (čitaj: balkanskoj) gluposti. Prepoznatljivo je i audio-sempliranje i reference na žanrovski reprezentatine glazbenike. „Apsurdistanom“ se Dubioza Kolektiv nameće kao najveći socijalni kritičar što se trgnuo s ruba posrnuća u banalno i trivijalno prošlim albumima i postao najsnažniji odašiljač socio-političke poruke stihovima jasnih, ali redovito dodatnih šifriranih poruka kojima su ključ za interpretaciju sve smislenije glazbene dionice s jakom nenarativnom fukcijom. Uz sav svoj šarm i koketiranje s glazbenom balkanštinom u svojim ponekad dubioznim fuzijama, Dubioza je manipulator slušateljem jer stvara prljavo zarazan ritam kojem je gotovo nemoguće oduprijeti se i zato će erupcija „Apsurdistana“ biti svaki izlazak na koncertne pozornice.
Ocjena: 8/10
(Menart, 2013.)