Dubioza kolektiv 17. studenog nastupa u zagrebačkom Domu sportova gdje će ujedno promovirati i svoj novi album čiji je izlazak planiran svega nekoliko dana pred nastup. Bend se proteklih dana muvao po gradu, pa je bilo vremena za sjesti s njima na terasu Tematskog parka rock and rolla u Hatzovoj i malo prodiskutirati, što o glazbi, što o dubiozama našeg vremena i naših prostora. Brano Jakubović i Vedran Mujagić ‘stavili su sve karte na stol’, a odmah na početku smo morali locirati gdje je ‘Valter’.
Hoće li se više vratiti Valter, ovo se sve ujebalo?
Vedran Mujagić: Izgleda da je Valter prvi razgulio i nema namjeru da se vrati. Negdje duboko u Njemački teritorij gdje je našao neki posao.
Bit će da vam dolazi i na koncerte, obzirom da puno svirate po Evropi. Koliki je omjer gastarbajterske publike spram domaće?
Vedran Mujagić: Kako gdje. Ovisi kako je naša dijaspora raspoređena. Recimo, u Indiji je bio jedan par iz Hrvatske koji je slučajno zalutao na naš koncert jer su bili na proputovanju.
Brano Jakubović: Za nas je idealan omjer 50:50. Recimo kad sviramo u Švedskoj pa bude 50 posto Šveda, mada je i to ‘Šveda’ upitno jer tu ima Portugalaca, Španjolaca, ne znam ni ja koga sve ne, i 50 posto bivših jugoslavenskih naroda. Jer onda se i oni nekako izmiješaju i poslije petnaest minuta više ne znaš ni ‘ko je ‘ko ni ‘ko je čemu (smijeh).
Vedran Mujagić: To je mala vježba integracije. Ali to može samo u ovim zemljama gdje zaista ima veliki broj naših ljudi kao što su Njemačka i Skandinavija. Već u Francuskoj i Španjolskoj ih nema toliko. U Istočnoj Evropi, tj. Poljskoj nema nikog našeg.
Taman da ih pola pleše na engleske pjesma, pola na ove naše…
Brano Jakubović: To ti taman nekako tako i krene. To je taj najljepši moment kad se izgubi to na kojem jeziku tko pjeva i tko na što pleše. I to je nekako poanta našeg odlaska tamo negdje.
Naš kolega s portala vas je uhvatio i u Turskoj u Gaziantepu, dakle u gradu na samoj granici sa Sirijom.
Vedran Mujagić: Uuu, sjećamo se, taman je rat u Siriji bio počeo. Taj Gaziantep je stvarno na kraju svijeta. Bio je tada i još jedan Bosanac na koncertu koji igra u njihovom nogometnom klubu.
Kako ste došli do toga da napravite pjesmu “treba mi zraka” od jednog refrena koji je otpjevao pokojni Dino Dvornik?
Brano Jakubović: Došao je na ideju producent Haris Čustović, koji je inače Dubrovčanin, ali je dugo godina imao adresu u Londonu, živio je tamo dvadesetak godina. On i Dino su se upoznali, jer je Dino često bio u Londonu. Krenuli su raditi neki usputni projekt i počeli sa snimanjima. Onda je Dino iznenada preminuo i to je tako ostalo na nekom hard disku u demo fazi. Dogodilo se da smo se slučajno sreli s Harisom u Dubrovniku i kako smo počeli pričati, rekao je da ima tu jednu nedovršenu pjesmu. Nije znao kako je završiti, pošto je on producent, a ne pjevač. „Imam taj refren i ne znam što ću s njim“, rekao je i predložio da pokušamo to zajedno uraditi. Poslao nam je tad dio koji je imao i onda smo mi osmislili pjesmu. Imalo je to svoju formu, jer ono što je karakteristično kod Dina Dvornika je što njegov glas nema godište. Sve što je pjevao i radio možeš primijeniti na bilo koje vrijeme. Ta univerzalnost je njegova najveća vrijednost. Čim sam čuo taj refren, nekako sam znao da je apsolutno primjenjiv. I taj tekst koji je Haris napisao je također bio upotrebljiv za današnje vrijeme. To su bila dva najjača razloga zašto smo odlučili da to trebamo uraditi. Harisa smo pozvali u Sarajevo i to smo završili za dva dana. Mislim, kad općenito nešto tako legne i klizne u dva dana, to je znak i da je dobro. Nije bilo potrebe za nekim uljepšavanjem i produkcijskim šminkanjem i merifetlucima. Pjesma je od početka do kraja imala sve što joj treba. I nama je bio zanimljiv spoj i na kraju krajeva to je i naš hommage Dinu Dvorniku.
Općenito držite do hommagea. Napravili ste ga i KUD Idijotima.
Brano Jakubović: Malo je to bila drugačija priča s KUD Idijotima, od ove. Kad se vratim u svoju mladost, kad sam bio omladinac, pratio sam Dina Dvornika onako paušalno. Bio sam nadrkani death metalac, kojem naravno ništa ne valja osim valjda Cannibal Corpse. I slučajno smo otišli kod jedne moje prijateljice na dernek i nismo znali da je Dvornikov koncert na igralištu na koje gleda njen balkon. Mi smo nešto roštiljali na balkonu, pa hajd’ da pogledamo i koncert. Nastupao je sa Songkillersima koji su tada doslovce izuvali iz cipela, ali su to radili s nekakvom lakoćom kao da su došli da pojedu ćevape. To su tako tresli iz rukava i sve moje metalske argumente srušili te večeri. I ja sam u tom trenutku počeo da pratim to što Dino radi. Vratio sam se i malo unazad i pročekirao sve što je on radio i sve što su ljudi oko mene govorili: „Ej halo, jes normalan?“. I onda se ‘omladinac’ malo pribrao i shvatio o čemu se radi, a s druge strane na KUD Idijotima smo odrasli. Jer kad imaš dvanaest godina, zakucan si za njih. Tako da su to dvije različite priče, ali s istim ishodom.
Planovi s albumom teku kako je i zamišljeno?
Vedran Mujagić: Pa da. Trebao bi izaći 13. studenog. Zove se „Pjesmice za djecu i odrasle“. Mislim da ima zanimljivih stvari.
Sistem je isti? I ovaj put idete na besplatni download uz objavu fizičkog nosača zvuka?
Brano Jakubović: Da, objavit će ga Menart, kao što ide i besplatni download. Menart se isto zalaže za to vinilno izdanje i ja bi to njima prepustio, jer to je sistem „stani u red i čekaj dok se vinil ne odštampa“. Ima dva mjeseca ‘peglanja’ oko toga. Voljeli bi da to bude, ako će oni sve ispeglat (smijeh). Dalje>>