Dubioza kolektiv 17. studenog nastupa u zagrebačkom Domu sportova gdje će ujedno promovirati i svoj novi album čiji je izlazak planiran svega nekoliko dana pred nastup. Bend se proteklih dana muvao po gradu, pa je bilo vremena za sjesti s njima na terasu Tematskog parka rock and rolla u Hatzovoj i malo prodiskutirati, što o glazbi, što o dubiozama našeg vremena i naših prostora. Brano Jakubović i Vedran Mujagić ‘stavili su sve karte na stol’, a odmah na početku smo morali locirati gdje je ‘Valter’.
Je li i vas hvata ta vinilmanija?
Brano Jakubović: Mene lično ne, jer imam tu neku DJ karijeru od 1997. Pa sam se, vala, nanosio tih vinila (smijeh). U išijasu nema ničeg romantičnog.
Vedran Mujagić: Mi smo više za environment friendly opciju. Bez plastičnog otpada bilo koje vrste. Evo brate nule i jedinice, sve digitalno. Poslušaj, uživaj, obriši… radi što te volja.
Brano Jakubović : Pa dobro imate romantike i lijepo je da određana grupa ljudi gaji taj sentimantalni moment.
Vedran Mujagić: Ma dobro, neki ljudi pretjeruju. Imaš i revival kaseta! Sad su odjednom svi na kasetama!
Brano Jakubović: To su pomodarske stvari. Ako netko voli štikle od 15 centimetara, nek’ onda netko voli i vinil od 180 grama.
Vjerujem da nastavljate u svom poznatom tonu, red politike, red zajebancije…
Brano Jakubović: Pa znaš što, nije nam puno ostalo zajedničkih tema u ovim novonastalim državama… Čuj mene, novonastalim, a postoje već dvadeset godina! Ali, jebiga tako izgledaju. Kao da su tek nastale. Nitko još nije ništa uskladio. Nekako nije puno manevarskog prostora ostalo za građane. Mogu se utapati u žabokrečini politike, ili da se zajebavaju na svoj račun. A obzirom da smo i mi građani tih zemalja, to su realno neki gabariti. Da sad lažemo same sebe i da pjevamo romantične pjesme s četrdeset godina i dvoje djece? To smo malo prerasli. Ne ide. Nisu to vlastita iskustva (smijeh). To što radimo je nekako jedino mjesto gdje nalazimo smisla djelovati.
Vedran Mujagić: Sve je pitanje toga s kojim ambicijama polaziš. Nije ni Bob Geldof nahranio sve gladne u Africi jednim Live Aidom, niti je iti jedan bend pokrenuo revoluciju s tri –četiri pjesme. Normalno je da napraviš album s revolucionarnim pjesmama i da se revolucija neće dogoditi za tri mjeseca. Nekako i mi sebi pokušavamo da smanjimo doživljaj.
No dobro, nekako je stalno pet do dvanaest…
Brano Jakubović: Prije smo bili puno mlađi,više nadrkaniji i naivniji. Kad malo odrasteš shvatiš da ne treba pozivati nikoga na ništa. Nema potrebe da se međusobno pozivamo. Svima je sve jasno. Možda je poziv na razmišljanje jedini koji vrijedi. Poziv na neku individualnost i samosvjesnost. Ideja novog albuma se tu nalazi. Shvatili smo da muzika nije nešto što treba da govori ljudima što da rade. Politička partija je nešto što govori ljudima što da rade, kako da rade, za koga da glasaju… Muzika bi trebala biti kontra toga. Dati nekako vjeru ljudima da to što oni misle, žele i osjećaju, da to trebaju i pratiti. Promijenili smo tekstove. Nekako ih puno više polazi iz prvog lica. Iz vlastitog razmišljanja. U cilju pokušaja neke inspiracije drugih ljudi i poziva na neko odcijepljenje samog sebe od društva. Da staviš sam sebe malo na stranu i sam sebe malo prekontroliraš. Jesi li ti sam sa sobom u redu.
Vedran Mujagić: Ljudi se ovdje vole kriti iz kolektiviteta. Bilo kakvih. Etničkih, navijačkih, regionalnih… Bitno je da to nekako kao pojedinac zajebeš i da sam preuzmeš odgovornost za vlastite postupke. Da imaš vlastito mišljenje o svemu što se događa. Tek tu si slobodan. Kad si dio grupe, onda si mobiliziran. Nisi tu svojom voljom.
Je li i tu leži korijen nesreće na Balkanu općenito gledano? To što je malo osobne odgovornosti, već je sve skriveno iz kolektiviteta u kojima je pojedinac nebitan, tj. tako se prikazuje i time se u startu svrstava i mobilizira po nečijim tuđim, a ne svojim nahođenjima. Čak i ako pogledamo glazbu. Primjerice američki country uvijek nudi neku sitnu mudrost za pojedinca koji nešto uči iz vlastitih greški. U narodnoj i popularnoj glazbi Balkana uvijek je netko drugi kriv, uvijek netko drugi oženi nečiju ljubav i sl. Glorificra se nemoć…
Vedran Mujagić: Kod nas je uvijek sve izokrenuto. Kad ljudi govore o nekom kolektivnom identitetu, to im odgovara u trenutku kad treba na neki drugi kolektiv prebaciti dio odgovornosti, kolektivne akcije, ili izvući korist. A kad treba pokazati kolektivnu solidarnost prema nekoj ugroženoj grupi ili nekom kome zaista treba pomoć, e tu su svi neki individualci. A trebalo bi biti obratno. Šupački, pravo.
Brano Jakubović: To stalno skakanje iz ‘mi’ u ‘ja’ i iz ‘ja’ u ‘mi’ to se radi kako kome odgovara. „Mi“ bi htjeli neku socijalnu državu, ali „ja“ bi trebao da platim neki porez, e nemoj me sad zajebavat! Mislim, to nije samo problem kod nas. To je problem manje-više svakog ćoška planete. Upravo tu negdje leži problem. Htjeli bi demokraciju, ali da budemo šupci. Jebiga, ne može u toj kombinaciji nikako.
U biti i singl „Himna generacije“ sadrži dosta te ironije na ‘kolektivni duh’.
Vedran Mujagić: Pa znaš šta, kad se probudiš i vidiš da živiš u skeču od Montipajtona, onda ti ne preostaje drugo nego da se zezaš.
Brano Jakubović: kad je skeč, pa nek’ se smijemo.
Je li vam draže kad je ispred vas mlađa ili starija publika?
Brano Jakubović: Pa imamo sreću da puno djece prati to što radimo. To nam dosta laska, jer u ovom slučaju djeca odgajaju nas. Ako imaš djecu onda znaš koliko su iskreni i brutalni u svojoj iskrenosti. Ako im se nešto ne sviđa, možeš dubiti na glavi i vozdra. Nismo mi sad neki Branko Kockica pa da znamo neki recept kako podilaziti djeci, ali nam je drago da smo uspjeli do te mjere banalizirati neke stvari da i djeca to razumiju, a s druge strane da imamo i dosta starije publike. Onda je to idealna situaciju u kojoj ti dolazi neka normalna koncertna publika na parter, a na lijevoj i desnoj tribini imaš roditelje s djecom. Nije da sad to gledam na neki komercijalni način, u smislu prodat ćemo više ulaznica, nego kroz prizmu komuniciranja s različitim grupama ljudi i koji najvjerojatnije ne misle isto, ali nađu neku uniju skupova u tim pjesmama i svi se su na istom mjestu. To nekako mogu smatrati malom pobjedom.
Prilično je sve to zahtijevno. Koji su vaši filteri? U smislu što odbacujete, a za što odlučujute da će proći?
Brano Jakubović: Kad sam prvi puta upoznao Manu Chaoa, ima od tada dvadeset godina… On je tada rekao jedan savjet kojeg se i dan danas držim. Bilo je to vrijeme prije kompjutera, postojali su neki mali hard disk recorderi s osam kanala. I ja sam se naravno kao mladi muzičar žalio zvijezdi kako imam samo taj mali osmokanalni recorder i kako bi bilo super da imam neki svoj studio i da u njemu realiziram svoje ideje. Na što mi je on rekao da je album „Clandestino“ snimio upravo na takvom recorderu kakav sam ja imao, i da ga nosi stalno sa sobom. Imao ga je u busu te večeri. Rekao mi je da kad snima pjesmu, snima na osam kanala i da je to dovoljno. Kad dobije potrebu da snimi i deveti kanal, obriše tu pjesmu i počne da radi novu. Rekao je, ako treba više od osam kanala, onda to nije pjesma, jer ću se početi vrtit u krug i trebat će mi sve više i više kanala i nikad je neću dovršiti kako treba. Dakle mi kao bend puno odluka donosimo već u ranoj fazi. Trudimo se imati princip brzih odluka, jer kad kreneš odlagati odluke praveći pjesme, toliko se toga nakupi tako da to sve skupa začas postane jedna velika nikad dovršena pjesma. Puno je produktivnije u ranoj fazi donositi odluke. Mi nikad ne dođemo u situaciju da smo snimili 17 pjesama i da biramo kojih ćemo 11 staviti na album. Sve se desi u ranoj demo fazi, tada odmah znamo je li nešto funkcionira ili ne. Kao što je bio slučaj s ovom pjesmom s Dinom Dvornikom. Čim smo je stavili i uradili dva tona i tri klika, znali smo da je to ta pjesma. Više je ona vodila nas, nego što smo mi nju pravili. E kad imaš to da te pjesma sama vodi do kraja gdje ti staviš točku, onda nema dileme. Čim se sve pretvori u neko ‘pilanje’, u smislu prebaci refren ‘vamo, probaj strofu ovako, najbolje je odmah obrisati. Imat ćeš više prostora na hard disku.