Razgovor s Dubioza kolektivom, petnaest dana prije njihova novogodišnjeg koncerta u Šibeniku i dva mjeseca prije početka nove europske turneje.
Prije tri godine, iza pozornice Terranea, u diktafon ste mi nabrojali da vaš aktivizam za cilj ima mir, toleranciju i suživot. Ta plemenita misija dovela vas je i do nekih zabranjenih koncerata te ste se suočavali i s ispadima određenih pojedinaca i skupina. Budući da stalno obilazite bivše republike – primjećujete li danas neke promjene, pomake na bolje?
Ono sto je najbitnije jest da primjećujemo napredak među mladim ljudima. Prije par dana imali sam priliku da sudjelovati u snimanju TV emisije koja tretira problematiku suživota među mladim generacijama koje su rodjene poslije ratova. Točno se s jedne strane vidi indoktrinacija popova, hodža i roditelja o tome kako je suživot moguć, ali da je miješanje strogo zabranjeno. Ono što ohrabruje je da se u njima samima osjeti velika želja da upoznaju jedni druge i da sruše barijere koje im se svakodnevno nameću. Mi svojim radom pokušavamo ohrabriti tu generaciju da misli svojom glavom i sluša ono sto osjećaju, a ne ono što im se naredi.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=PvW1CboZKnY[/youtube]
Krajem veljače svirate u Utrechtu, gdje obitava još jedan koji je nekada rogoborio protiv sistema, dok se sistem nije raspao i ostavio Štulića na brisanom prostoru bez ‘prirodnog neprijatelja’. A onda su mu neprijatelji postali svi. Ima li Dubioza kolektiv neku alternativu, koju bi ponudila narodima ‘od Vatikana do Irana’? I što mislite hoćete li doživjeti stvarne promjene kakve priželjkujete na ovim prostorima?
Nikada se nismo prodavali za nekoga tko ima odgovore na sva pitanja i rješenje svih problema. Najviše što bend može napraviti je pokušati inspirirati ljude na promišljanje situacije i akciju. Ne želimo ljudima govoriti što da rade i što da misle – to bi bila čista manipulacija, a profesionalnih manipulatora imamo sasvim dovoljno… Promjene koje priželjkujemo se ne mogu dogoditi preko noći. To je proces koji će trajati godinama i nadamo se da ćemo živjeti dovoljno dugo da osjetimo nešto od toga i na svojoj koži.
Koliko je uopće realno očekivati da glazba utječe na bilo kakvu promjenu? Koliko mogu dobaciti protestni glasovi Pearl Jama, RATM-a, Manu Chaoa na globalnoj razini ili koliko Dubioza može utjecati na bilo što ovdje kod nas?
Naivno je očekivati da muzika izravno mijenja svijet. Muzika ‘dobacuje’ točno onoliko koliko ljudi odluče da će dobaciti. Muzika može biti soundtrack za proteste, ali je nerealno očekivati da će neki bend jednom rukom pokrenuti revoluciju i riješiti sve probleme svijeta.
U kratkom ste vrijeme, desetak godina nakon osnutka, pridobili masovnu fanovsku bazu, dok vas manjina koju bole vaši stihovi vole diskreditirati omiljenim ovdašnjim pojmovima – komunjare, jugoslaveni i slično. Ni u Šibeniku, da vam otkrijem i to, nisu baš svi ‘dužnosnici’ najsretniji što dolazite za Novu godinu… Istina je, doduše, da vaši albumi, osim po marihuani, mirišu ponekad i na bratstvo i jedinstvo. Što se krije iza toga? Sanja li Dubioza utopiju ili ste uvjereni da je ovdje moguć potpuni ‘mir, tolerancija i suživot’?
Bilo bi čudno da su svi sretni. To bi vjerojatno značilo da smo negdje pogriješili… Mi pokušavamo biti realni i ne sanjati o ‘boljoj prošlosti’ kao alternativi sadašnjem stanju. Tolerancija i suživot nemaju alternative i prije ili kasnije ćemo shvatiti da nam prijetnju i prepreku za bolji život ne predstavljaju aveti iz prošlosti, već ekipa vlastodržaca koji nam svakodnevno rade o glavi.
Tekst objavljen u suradnji s portalom Tris.com.hr