Ženska supergrupa koju čine Dunja Knebl, Nina Romić i Jelena Galić (sa Silvijem Bočićem na instrumentalnim zadaćama) donosi nam kolekciju uglavnom rijetkih pjesama sa sjevera Hrvatske koje sve govore o tragičnim ženskim sudbinama i na često jezovit način progovaraju o nažalost vječnim temama obiteljskoga nasilja, nevjere i femicida.
Nakon što je lani Nina Romić isporučila “Jezero”, vjerojatno najbolji album svoje karijere, danas se vraća s novim projektom “Dunije” u kojoj joj se uz dosadašnje partnere, pjevačicu i multi-instrumentalisticu Jelenu Galić i bubnjara, producenta i također multi-instrumentalista Silvija Bočića pridružuje i vjerojatno najveća diva hrvatske tradicijske i etno glazbe, Dunja Knebl.
Njihov album nosi naziv “Bilo je sada” što možebitno upućuje na činjenicu da pjesme koje na njemu pjevaju postoje već stoljećima prenoseći se s koljena na koljeno i gotovo svaka od njih govori o tragičnim ženski sudbinama kroz povijest, ali sve to što je bilo događa se i sada, pa su te pjesme ujedno i arhaične i aktualne, dakle svevremenske utoliko što se teme kojima se bave, a koje uključuju nevjeru, obiteljsko nasilje, ubojstva, pa i gore stvari od toga (a otkrit će nam da postoje i gore stvari od toga) nažalost konstanta od koje je ljudskome rodu naoko nemoguće pobjeći.
Album je prije nekoliko tjedana najavljen singlom “Čula jesam”, jednom od onih sveprisutnih pjesama kad je riječ o repertoaru ovdašnjih etno izvođača, pa je tako isti tjedan još jedan glazbeni projekt izbacio isti popjevku kao svoj singl. U pitanju je ujedno i najpoznatija od ukupno čak četrnaest pjesama na ovome albumu (od kojih su neke prilično kratke i ne dosežu trajanje od dvije minute), a istovremeno i unatoč i zbog svoje prepoznatljivosti pokazala se na koncu kao dobra izbor za predstavljanje projekta, prvenstveno zato što u njihovoj izvedbi odiše prkosom povrijeđene žene koja svom ljubavniku ima namjeru uništiti svadbu i novosklopljeni brak s drugom ženom donoseći mu na vjenčanje njihovo zajedničko dijete.
Isto tako, ova pjesma otkriva ljepotu glasova triju pjevačica koji zajedno tvore rajsku harmoniju, a posebno je upečatljivo i pojavljivanje Dunje Knebl u dugoj strofi koja svojom specifičnom bojom vokala i perfektnim staccatom pokazuje da joj u fraziranju kad je u pitanju narodna glazba doista nema ravne. Dodamo li tome i izvrstan aranžman i produkciju, već je i prije izlaska albuma bilo jasno da nas čeka jedna izuzetna ploča.
Susreo sam Ninu Romić na koncertu Damira Imamovića početkom ovog mjeseca i u kratkom razgovoru smo se dotakli Dunija čiji mi je album opisali kao veoma mračan i težak, što me iznenadilo s obzirom na peckavi, ali ipak zaigrani singl, pa bih mogao reći da sam upozoren i da sam trebao biti pripremljen na album koji nije prpošan i veseo, ali moram priznati da sam ostao iznenađen kad sam otkrio koliko duboko u mrak, nasilje i ljudsku bol su djevojke bile spremne otići.
Geografski gledano, riječ je o manje poznatom materijalu sastavljenom uglavnom od pjesama sa sjevera Hrvatske od Podravine preko Međimurja do Zagorja, od kojih mnoge nisu ni doživjele neke poznatije studijske snimke u dogledno vrijeme. Selekciju otvaraju Nina i Jelena s univerzalnim podravskim “bluesom” naslovljenim “Tuge, moje tuge”, prije nego Dunja solo preuzme stvar prateći se na gitari dok pjeva “Pozdrave iz Amerike”, sarkastičan broj o ženama koje su imale velika očekivanja o budućem bogatstvu kad su poslale svoje muževe preko oceana u potragu za boljim poslom, ali im sad iz tuđine ne dolazi novac, već samo pisma kojima na kraju “riti brišu”.
Nakon još dvije pjesme koje govore o ženskoj samostalnosti (“Čija je ono ruža?”) i rastancima zbog odlaska u rat (“Pitam tebe grličica”), stvari krenu u posebno mračnom smjeru na zagorskoj “Mila je dragoga” u kojoj “dragi” ponovno odlazi u vojsku, no po povratku sazna da ga “mila” nije vjerno čekala zbog čega joj naprasno sabljom odrubi glavu. No, ako vam se to čini nasilnim i mučnim pričekajte samo da čujete “Šetala se Ivanova ljuba”, jednu od najstravičnijih narodnih pjesama u kojoj vas ništa neće pripremiti za njezin brutalan završetak.
Ne znam je li to univerzalna stvar ili nešto specifično za moje osobno iskustvo, ali s ovom pjesmom sam doživio nešto što me prisjetilo na dane mog djetinjstva kad bih recimo listao neku knjigu ukrašenu “strašnim” ilustracijama, i onda bih nekoliko stranica ranije oprezno prilazio tom sadržaju; najradije bih ga preskočio, ali nešto me tjera da se suočim s tim strahom i moram ponovno vidjeti izvor svoje nelagode. Taj osjećaj nisam doživio već nekoliko desetljeća, ali moram priznati da mi se sad javlja kad se već na prethodnoj pjesmi “Jedna mala djevojčica bila” počnem psihički pripremati za “Ivanovu ljubu”.
“Slavuj tica mala” jedina je od pjesama koje dolaze s juga zemlje i nažalost jedina u kojoj je Jelena Galić dobila priliku da preuzme glavnu riječ i zasja. I, naravno, nije zakazala. Ova vedra melodija, koja čini se između ostalog govori i o temama poput erektilne disfunkcije, služi kao melem nakon Dunjine turobne prethodnice i u nježnijem tonu zatvara prvu stranu ploče. Ustvari, ne bi bilo loše da je ovaj oprečni par postavljen i na sam kraj albuma, jer njihov kontrapunkt zbilja lijepo zaokružuje osjećajni put ploče.
Drugu stanu otvara opisani singl “Čula jesam”, a zatim nas put vodi kroz novi niz tužaljki o nevjeri (“Črešnje višnje”, “Oj nesrečna pamet”), obiteljskom nasilju sa smrtnim ishodom (“Kad je mene moj dragi sprosio”) i utapljanjima (“Ženio se sinak Ivo”), prije nego “Tica lastavica” završi album bez neke veće tragedije i nasilne smrti, čega nam je doista bilo i previše u nešto više od pola sata koji su joj prethodili.
Kad me jedan kolega pitao što mislim o ovom albumu, prva reakcija bila mi je da kažem kako sam iznenađen koliko je mračno i turobno djelovao na prvo slušanje. “Tako i treba,” rekao je kolega. “Nema u narodu veselja.” Naravno da veselja u narodu ima i mora ga biti, ali činjenica je da nas ove mračnije teme nekad toliko osupnu da sve ostalo gurnu u drugi plan.
I zanimljivo je kako danas autorska glazba zapravo rijetko ima hrabrosti otići u takve dubine mraka u kakve su narodne pjesme, pokazuje se, dosta često zalazile. Možda se kroz takve pjesme i kolektivna trauma prenosi s koljena na koljeno i možda nam je lakše suočiti se s jezom postojanja kad znamo da joj je i svaka generacija prije naše gledala u oči. Bilo je tako i sada je tako. Bilo je sada.
Ocjena: 8/10
(Menart, 2024.)