Eagles Of Death Metal predvođeni Jessejem Hughesom još jednom su u nedjelju pohodili zagrebačku Tvornicu kulture, a njihov postpandemijski koncert je prošao u (ne)očekivano dobrom raspoloženju.
Nevoljko sam otišao na koncert. Jest da su Eagles Of Death Metal preživjeli pokolj u pariškom klubu Bataclan 2015. godine, no to je za frontmena Jessea Hughesa postao okidač u zagovaranju nošenja vatrenog oružja, a taj stav je znao dijeliti i javno pred publikom na koncertima.
Kulminacija toga dogodila se kad je 2018. preko Instagrama izvrijeđao stotine tisuće prosvjednika u glavnom američkom gradu Washingtonu u sklopu prosvjeda “March for Our Lives”. Podsjećamo da je to bio najveći skup još od vremena rata u Vijetnamu, a povodom masakr nedužnih u Parklandu u Floridi. Hughes je tada prosvjednike prozvao „zlostavljačima mrtvih“, no okrenuo je bijes javnosti protiv sebe, zbog čega se brže bolje javno i ispričao. Znao je on prije toga pričati i o situaciji u Bataclanu i da se možda ne bi dogodilo to što se dogodilo da je bend na pozornici kojim slučajem bio naoružan, što se uistinu ne može uzeti u ubrojivu izjavu, već prije nešto što je vezano uz posttraumatski stres.
Doda li se na to iskustvo recentna situacija, što pandemija, što rat u Ukrajini, pribojavao sam se u startu da bi se sve moglo pretvoriti u neki desničarski pir, ako Jesse počne nešto o tome pričati tijekom koncerta, a svi znamo da Jesse voli pričati.
Na sreću to se nije dogodilo. Da upotrijebim naziv benda čiji frontmen je jednom davno Eagles Of Death Metal pospordno nazvao Pigenos Of Shit Metal, Jesse Hughes sinoć u Tvornici nije verbalno potezao pištolje. Upravo suprotno, cvale su ruže.
Podigrao je publici već na samom početku kad je istrčao na pozornicu u hrvatskom dresu, a nešto kasnije s pričom kako je basistica Jennie Vee, inače hrvatskih korijena, po prvi put jučer srela i upoznala svoje rođake u Zagrebu. U izjavama ljubavi prema publici dodatno ga je inspiriralo i to što se sve odvija na Majčin dan, pa je i tu imao štošta za reći o životnim stavovima i ljubavi koje mu je usadila majka, a sve je ‘ukrašeno glazbenim buketom’ „I Love You All The Time“, kao što je i bis nešto kasnije započet s „Can’t Help Falling In Love“ Elvisa Presleya.
Dakle, ništa osim emocija pozitive nije ušlo na koncert, koji je izvedbeno bio jedan od boljih nastupa EODM dosad. Razlog? Novi mladi članovi benda su Hughesov adrenalin pumpali točno tamo gdje treba ići. Već spomenuta basistica Jennie Vee (koja se na kraju dokazivala i furioznim snipetom Motoheadove „Ace Of Spades“) definitivno je osvježenje u dosadašnjem testosteronskom imidžu grupe, tj. razbija ga i oplemenjuje u isto vrijeme, dok gitarist i bubnjar djeluju kao da su ispali iz nekog rockabilly benda, no svirački ne dopuštaju bilo kakav gubitak kontrole.
Čak se činilo da je i set lista složena tako da ide na ruku frontmenu (a ne kontra njega, što je znao biti slučaj, jer EODM gabariti ne otvaraju previše mogućnosti osim adrenalina i još više adrenalina).
Nakon prološke, s razglasa puštene, „We Are Family“ od Sister Sledge, grunula je „I Only Want You“, a potom i „Don’t Speak (I Came To Make Bang!)“ prilagođene koncertno da u sebi imaju više kulminacijskih točki i niz fillera. Zahvaljujući sličnim zahvatima napon nije opadao ni u središnjem dijelu s „Cherry Cola“, „Flames Go Higher“ i „Now I’m A Fool“ koje su vodile do najvećeg hita benda „I Want You So Hard (Boys Bad News)“.
Pošto je i taj adut bio ispucan, dobra odluka je bila iščupati Bowiejevu „Moonage Daydream“ za oproštajnu distorzijsku odiseju na kraju službenog dijela, koju je Hughes nimalo skromno najavio kao „pjesmu koju je David Bowie davno napisao za njih, ali da toga nije bio svjestan“.
Bis je nakon Elvisove balade eksplodirao s „I Like To Move In The Night“ i „Speaking In Tongues“ kad je Jesse prošetao svog ljubičastog Flying V Gibsona do tribina Tvornice i tamo solirao među publikom poput velikog djeteta zaluđenog rock and rollom. U biti Jesse Hughes upravo i jest to veliko dijete zaluđeno rock and rollom. Sinoć je to bio stopostotno i što je najvažnije isključivo samo to. Valjda je i on shvatio da bilo kakva ‘nadogradnja’ kroz javne istupe izvan tog okvira mu samo nanosi štetu. Na koncu, sinoć u Tvornicu nitko nije ni došao po bilo što drugo osim po najbezbrižniju verziju rock and rolla.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
