Povodom skorašnjeg zagrebačkog koncertnog predstavljanja vinilnog izdanja albuma ‘Morning Cluster’ hrvatsko-talijanske grupe East Rodeo porazgovarali smo s basistom Alenom Sinkauzom.
„Morning Cluster“ doživljava svoje vinilno izdanje. Je li je to bolji osjećaj nego kad se objavljuje CD? Vinil vjerojatno i kod vas budi neke lijepe uspomene?
Alen Sinkauz: Naklada je 500 vinila za početak. Moram priznati da je osjećaj bolji jer smo na taj način zaokružili priču koju smo započeli prije manje od godinu dana. Smatram da se još uvijek isplati slušati glazbu s vinila, koja traži baš onoliko pažnje više koliko joj ne pridajemo kad ju slušamo u digitalnom formatu. Uspomene vezane uz vinil me prate od rođenja. To je bilo prvo upoznavanje sa zvukom, a zatim tinejdžersko druženje uz glazbu čitajući tekstove bendova kao što su Anthrax, Overkill, Morbid Angel, S.O.D, Slayer, D.R.I., itd.
Koja je bila prva vinilna ploča koja se našla u vašim rukama?
Alen Sinkauz: Čini mi se Simon and Garfunkel „The greatest hits“.
Što je bila inspiracija za „Morning Cluster“, nit vodilja?
Alen Sinkauz: „Morning Cluster“ je album koji smo ostvarili tokom godine i pol koncertiranja i skladanja. Radi se o jednom relativno kompleksnom procesu koji je zahtijevao mnogo truda i koncentracije da ne bi izgubili viziju zvuka koju smo osjetili da bi se mogla ostvariti. Dok smo na prethodnom albumu skladali isključivo Nenad i ja, na ovom se spontano uključila i talijanska polovica benda. „Morning Cluster“ je rezultat zajedničkog rada u svim fazama produkcije. Ono što karakterizira album je višeslojnost zvučne slike te poliritmije i kolektivna improvizacija unutar zadanih okvira.
U to nas je vrijeme inspirirao gamelan, indonezijska glazba s Balija i Jave. To je glazba koja je uvelike utjecala na velike kompozitore dvadesetog stoljeća jer sadrži sve suvremene glazbene elemente kolektivne izvedbe, od poliritmije do usporavanja i ubrzavanja, raznolikih timbričnosti instrumenata, kolektivne improvizacije, dinamike, pa sve do embrionalnih žanrova prisutnih u suvremenoj glazbi.
Vi ste hrvatsko-talijanski bend, kako prolazite u susjednoj Italiji, obzirom da je to puno veće i razvijenije glazbeno područje?
Alen Sinkauz: Bend je nastao u Italiji i definitivno je već dugi niz godina dio nezavisne talijanske scene. Svirali smo po cijeloj „čizmi“ pogotovo s prvim albumom „Kolo“ i uredno odrađivali šezdeset koncerata godišnje do otprilike 2007. godine. S „Dear Violence,“ smo dobili nagradu Melting pot na poznatom sajmu nezavisnih izdavača MEI u Faenzi. Ime nagrade je pomalo smiješno, ali svaka nagrada struke dobro dođe. Međutim, ove je godine Alfonso Santimone dobio jednu ozbiljniju nagradu talijanskog časopisa Insound za najboljeg instrumentalistu live electronics/keyboards.
Ne mogu reći da nemamo dobre odnose s Talijanima, iako nam nešto teže ide u zadnje vrijeme, jer je „čizma“ proizvela previše nezaposlenosti i bacila državu u propast. Na koji način se to odrazilo na nezavisnu scenu i kulturu općenito, mislim da je suvišno o tome pričati. Na sreću postoje bitni ljudi s kojima surađujemo u toj zemlji kao na primjer Giulio Ragno Favero koji je producirao naša zadnja dva albuma. Giulio imam sjajan način rada što ga je i dovelo do samog vrha talijanske (i ne samo talijanske) alternative, a to pokazuje njegov izuzetno probitačan i fizički stav prema zvuku na zadnjem albumu grupe ZU koji je izašao za Pattonov Ipecac. Dalje>>