Nekoć davno, osamdesetih i devedesetih shvaćao sam zašto su, primjerice, Madonna ili Michael Jackson ‘na krovu svijeta’ mada ih nisam slušao. Ne mogu, međutim, dokučiti zbog čega je Ed Sheeran danas na manje-više istim pozicijama.
“Poznati Hrvati bili na koncertu Eda Sheerana i dobro su se proveli”, “spektakl po kojem će se mjeriti svi ostali koncerti”, “sedamdeset tisuća ljudi pjevalo, plesalo i plakalo na zagrebačkom Hipodromu”, samo su neki od naslova kojima su u subotu navečer i nedjelju ujutro domaći portali krenuli u lov na klikove uz pomoć riđeg Britanca i njegovog premijernog nastupa u našoj zemlji. Osim ovog dijela s “poznatim” Hrvatima, ne mogu reći da se ne slažem – nastup je stvarno bio spektakularan i besprijekorno organiziran, no u glazbenom smislu čitava je priča, barem ako pitate ovog izvjestitelja, bila prilično tanka.
Prije svega, moram spomenuti kako sam se na zagrebačkoj koncertnoj premijeri Eda Sheerana našao spletom okolnosti, točnije zato što sam jedini iz redakcije trenutno u gradu. Da stvarno nisam bio dobar izbor za taj posao potvrđuje ne samo činjenica da se ne ubrajam u njegove fanove, već i to što mi posljednjih godina ovakve masovke pričinjavaju puno više gnjavaže nego gušta. Usprkos tome, ne mogu reći da sam se loše proveo iako su pitanja koja sam samom sebi postavljao uoči giga i dalje ostala neodgovorena.
Uoči koncerta, Edova prijateljica Taylor Swift bila je prisiljena otkazati tri bečka nastupa zbog planiranog terorističkog napada, što je unijelo dozu nemira i među desetke tisuća ljudi koji su se našli na Hipodromu. Sukladno tome, bile su pojačane i sigurnosne mjere, u mom slučaju manifestirane jedino oduzimanjem upaljača na ulazu, pretpostavljam zbog straha da nisam savršeni strijelac koji će istim pogoditi zvijezdu večeri ili ću, kao u crtićima, pripaliti fitilj na nekoj ranije postavljenoj eksplozivnoj napravi.
Na pozornicu se prvi popeo Dino Jelusić iliti Jelusick, ali o njegovom vam setu mogu reći samo da je bio akustičan budući da ga nisam uhvatio. Potom je red došao na Caluma Scotta koji me ugodno iznenadio iako njegove piano heavy balade i midtempa nikako nisu moja šalica čaja. U boljim trenucima, naime, riječ je o autoru koji će vas podsjetiti čak i na “teškaše” poput Eltona Johna ili Billyja Joela (u onim slabijim, istini za volju, i na Michaela Boltona ili zaboravljenog Richarda Marxa), a od ruke mu ide i komunikacija s publikom koju je nasmijao komentarima u stilu: “zalazi li kod vas ikad sunce, u životu mi nije bilo ovako vruće”. Najbolji dio njegovog koncerta ipak se odigrao na samom kraju, izvedbama “Run with Me“ i “Dancing on My Own“ u koju je inkorporirao “I Wanna Dance with Somebody“ pokojne Whitney Houston.
Sheeranovom izlasku prethodilo je odbrojavanje po čijem je završetku krenula jedna od jačih mu pjesama, “Castle on the Hill“. Brojke i pregledi možda kažu drugačije, no smatram da je puno uvjerljiviji u skladbama iz kanona soft rocka i najmekšeg indieja, nego kada se odluči okušati u nečemu nalik repanju ili u svoj izričaj ubaci plesne ritmove. Tako mi je sljedeći pamćenja koliko-toliko vrijedan moment bila sladunjava premda vrlo solidna “The A Team“, ujedno i stvar koja ga je probila, o čemu nam je i pričao prisjećajući se dana kada je svirao na open mic večerima pred dvoje-troje ljudi.
Ed je bez ikakve dvojbe izuzetan showman koji u malom prstu ima sve tajne zanata, počevši od natpisa Zagreb na majici preko simpatičnih pozivanja na zborno pjevanje pa do nebrojenih zahvala i uobičajenih isticanja kako smo super. Bina od 360 stupnjeva s čitavim nizom LED ekrana izgledala je doista impresivno, kao i skoro pa rammsteinovski vatreni topovi i vatrometi, a valja mu priznati i da je jurcajući lijevo-desno tijekom više od dva sata vjerojatno skupio zavidnu kilometražu.
“You Are the Reason“ svojim je glasom pojačao njezin autor Calum Scott, dok o drugoj odsviranoj obradi, “Love Yourself“ Justina Biebera ne bih trošio riječi. Mnogo bolje zato mi je zvučala folkom prožeta “Galway Girl“ kada mu se pridružila violinistica čije ime nisam upamtio, potvrdivši da je riječ o stvarno eklektičnom kantautoru premda to djeluje puno bolje u teoriji nego u praksi.
Nekoć davno, osamdesetih i devedesetih shvaćao sam zašto su, primjerice, Madonna ili Michael Jackson “na krovu svijeta” mada ih nisam slušao. Ne mogu, međutim, dokučiti zbog čega je Ed Sheeran danas na manje-više istim pozicijama jer mi je njegova setlista većinom bezlična, a sve u čemu se okušao netko je prije njega već radio, i to puno suvislije i kvalitetnije. Svjestan sam da sam u tom razmišljanju prilično usamljen, s obzirom da je atmosfera bila prava navijačka, a meni rijetko bezvezni megahit “Shape of You“ izazvao možda i najsnažniju reakciju.
Za kraj recimo i da je u publici bio veliki broj mladih što budi nadu da među novim generacijama postoji i dosta onih kojima se muzika ne svodi na soundtrack za debilno pocupkivanje i razbijanje čaša. A što se mene tiče, službena dužnost je obavljena, bezbolnije nego što sam očekivao.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
