Eddie Van Halen (1955. – 2020.) – odlazak profesora

Kad padne titan, to odjekne u svakom zakutku svijeta. Kad umre profesor, nema učenika kojeg ne uhvati tuga. Eddie Van Halen, punog imena Edward Lodewijke Van Halen, bio je i jedno i drugo kad je riječ o onome što poznajemo pod nazivom rock and roll.

Eddie Van Halen (Foto: Wikipedia)

Eddie Van Halen izmislio je rock osamdesetih, kao što je odredio kanone koje je kasnije morao znati svaki ozbiljniji gitarist, posebice onaj koji se našao u heavy metalu. Konkretno, tko nije znao tapping, taj nije ni smatran ozbiljnim gitaristom, bar kod ekipe iz kvarta, a ekipa iz kvarta je za rock uvijek bila važna. Puno puta važnija od kritičara.

Tako isto, ako netko pomisli da je Eddie Van Halen sjeo jednog dana i izmislio rock osamdesetih, taj se grdno vara. Izmišljao je on tu prpošnu, peckavu, živahnu i otkačenu američku inačicu rocka zapadne obale još od trenutka kad je bend prvi put zasvirao 1972. u Pasadeni i prolazio kroz promjene imena od Genesis do Mammoth sve dok nije uzeo prezime po dvojici braće Alexu i Eddieju, koji su, usput kazano, zajedno svirali još kao klinci u šezdesetima. Priča o Eddieju i bendu Van Halen je priča o nečemu što bi se moglo nazvati rigidnim radom i vježbanjem s nebrojenim koncertima i to samo do perioda izlaska eponimnog prvijenca 1978. godine, na kojem je minutu i četrdeset dvije sekunde dugačak instrumental „Eruption“ ustoličio novog boga gitarskog univerzuma.

Taj bog dakako je bio Eddie Van Halen koji je pored niza vratolomne tehnike prstiju donio i tzv. tapping – tako omiljen kod gitarista kasnije i jednako omražen kod glazbene kritike. No stvari treba sagledati onakve kakve su bile i onda će neki odgovori sami od sebe izaći. Kao što treba uzeti u obzir da neki obrasci koji su se pojavili kasnije lako mogu zamagliti pravu sliku o proboju određenog benda u određenom razdoblju.

Za razumijevanje slike o Van Halenu treba imati u vidu da rock bendovi nekad nisu funkcionirali po indie obrascima – tavorenje u smislu netraženja popularnosti nije bilo opcija. Također, Kalifornija je bila plodno tlo za sve vrste showbusinessa, ali se kasnije uoči „eurupcije“ Van Halena pokazalo jalovim za punk. Kalifornija je bila idealna za rock i hard rock dinosaure sedamdesetih, ona je općenito bila i njihova omiljena destinacija. Show je bio glavni prefiks, a show su mogli prirediti jedino talentirani šljakeri i nabrijani šoumeni.

U to vrijeme njihova probijanja, dugačka ‘misaona’ ili psihodelična gitarska sola postajala su zamorna. Ona su bila dizajnirana za epohu prije. Godine 1977. je pojavom punka u Evropi i New Yorku postalo jasno da počinje nova epoha, no u prpošnoj Kaliforniji ona je dobila drugačije estetske momente. U toj oazi profesionalnih zabavljača, neznanje u glazbi i filmu kao perjanicama zabavne industrije nije bila opcija. Novu opciju pronašla je upravo grupa Van Halen u svojoj, i dan danas, najjačoj postavi: Eddie Van Halen, Alex Van Halen, Dave Lee Roth i Michael Anthony.

Van Halen su od rocka napravili cirkus, na jednaki način kako je prije njih Alice Cooper od rock koncerta napravio horor predstavu. U glazbenom segmentu Van Halen je bio prvi bend koji je rocku pristupio vodviljski, u smislu da nije bilo glazbenog žanra koji se nije zatekao u onome što bi se kolokvijano nazvalo stilom benda; od dixielanda, jazza, soula i bluesa do hard rocka i dalje hrabro u budućnost. Famozni tapping Eddieja Van Halena bio je samo jedan od začina svega onog što što je svirao taj, nazovimo ga, univerzalni gitarski genijalac svog vremena. Dakle, samo detalj jedne puno veće glazbene predstave koju je vokalno vodio Dave Lee Rooth koji je također bio križanac croonera, moderatora cirkuskih točki i akrobat – jednako tako dotad neviđena rock zvijezda i ujedno seks simbol.

Imperativ showa zahtijevao je dublje zahvate u glazbene stilove, egzibicionizam, kraća i efektna sola, te nikad viđena improvizacijska rješenja (koja to nekad nisu bila). Rock je ulazio u desetljeće kad je morao biti prije svega zabavan i to u gabaritima arena. Rock je u osamdesetima postao posao, kako je to i Mick Jagger zaključio, i to veliki posao, a Van Halen ne da su se uklopili u tu shemu, oni su je krojili.

Van Halen su postali istinski giganti, jer su pet godina zaredom redovno izbacivali po jedan album („Van Halen“ (1978.), „Van Halen II“ (1979.), „Woman And Children First“ (1980.), „Fair Warning“ (1981.) i „Diver Down“ (1982.)), i između toga neumorno odrađivali turneje. Eddie Van Halen spadao je u red onih rijetkih instrumentalista koji su definitivno bili progresivni u zvuku i sviranju, a uz to i mega popularni.

U prvoj polovici osamdesetih upravo su Van Halen bili perjanica američkog rock zvuka, bend koji određuje trendove, da bi najveći pomak napravili u siječnju 1984. kad izlazi Orwellovim romanom inspiriran album „1984“ (iste godine je u kino-distribuciju krenuo i distopijski film redatelja Michaela Radforda s Johnom Hurtom u glavnoj ulozi). Time već na početku te 1984. Van Halen iskaču i u društvenom kontekstu vremena kao niti jedan američki bend, a ‘profesor’ Eddie Van Halen čini dotad nezamisliv korak; uvodi synthesizere u zvuk benda.

Teško je danas uopće pojmiti koliko je to bio velik korak. Naime, supkulture su tada bile izrazito jake i njihovo miješanje bilo je nepojmljivo. Synthovi su pripadali popu, a rock, posebice hard rock je od njih zazirao (značajan broj publike i izvođača ih je u neku ruku držao prevarom). To da je Eddie Van Halen kao osvjedočeno gitarsko božanstvo odlučio u pjesmi „Jump“ (koja se pokazala najvećim hitom grupe) svoj instrument zamijeniti synthom, to je bilo ravno revoluciji.

U kreativnom smislu, Van Halen nakon toga nisu nikad nadmašili dotični album, jednostavno su po svim mjerilima udarili u plafon. Posebno u popularnosti. Stara postava je pukla nakon toga, tj. Dave Lee Roth je otišao iz grupe, ali je dobitnu kombinaciju bivšeg benda utkao i u svoj solo projekt pronašavši Stevea Vaija koji je doslovce uskočio u čizme koje je Eddie Van Halen odavno razgazio.

No Eddie Van Halen postiže nešto drugo po dolasku pjevača Sammyja Hagara u bend, a to je da je s albumima „5150“ (1986.) i „OU812“ (1988.) dokazao da je kao lider u stanju potpuno prilagoditi ugođaj i zvuk novom pjevaču, zadržati pozicije u (američkom) mainstreamu, tj. potpuno ih ojačati, jer tih godina u SAD-u nije postojao bolje plaćeni bend po koncertu od Van Halena, kao što se i u prvoj polovini 1990ih činilo da ne postoji sila koja može ugroziti popularnost benda.

Albumi „For Unlawful Carnal Knowledge“ (1991.) i „Balance“ (1995.) su po izlasku ekspresno dospijevali na vrh Billboardove ljestvice, tamo se zadržavali tjednima i po nekoliko puta premašivali platinastu tiražu (tada je platinasta tiraža bila milijun prodanih primjeraka u SAD-u, a tek kasnije je ta brojka srušena, jer puno zvijezda više nije bilo u stanju postizati tolike tiraže).

Era Van Halena prestaje 1998. s albumom „Van Halen III“ na kojem umjesto Sammyja Hagara pjeva Gary Cherone iz grupe Extreme. Dakle, zamor materijala dolazi dvadeset godina nakon „Eruptiona“ i po odlasku basista Michaela Anthonyja kojeg je zamijenio Eddiejev sin Wolfgang, kad je postalo jasno da je bend koji nosi prezime svojih pokretača postao i jedan od prvih obiteljskih rock feuda čime budući diskografski rad prestaje na punih 14 godina.

Diskografski hiatus prekida 2012. „A Different Kind Of Truth“ i to povratkom Davida Lee Rotha u bend, ali nekako prekasno, jer taj album nažalost ostaje frapantan primjer u rock svijetu kao album u kojem su neuspješno pokušane biti povezane davno pokidane veze. Objašnjenje zašto je tako dolazi sada u post festumu od Wolfganga Van Halena koji obznanjuje da se njegov otac više od deset godina borio s rakom koji ga je ove, terminalne, 2020. vezao za bolnički krevet.

Gledano iz perspektive utjecaja, Eddie Van Halen bio je nešto poput nasljednika Hendrixa – prošlost je imao u malom prstu, ali ga je zanimala budućnost. Zanimalo ga je koliko električna gitara može otići u onostranost, ali i ostati u funkciji pjesme. Kad se sjetim i svoje formativne mladosti i kupovine albuma Van Halena s početka 1980ih, uvijek je prva preslušavanja pratio isti osjećaj, a taj je bio; kako će zvučati glazba budućnosti. I taj osjećaj nikad nije prevario.

Na koncu, na što bi uopće ličio stadionski rock osamdesetih da Edward Lodewijke Van Halen nije ubrizgao novu magiju u električnu gitaru i bio prvi koji ju je natjerao ‘da progovori i zapjeva’?

A o tome koliko je i sam držao do edukacije mladih govori i podatak iz 2017. godine kad je donirao svojih 75 gitara zakladi Opus Foundation koja pomaže nadarenim učenicima glazbenicima slabijeg imovinskog stanja. Kad su srezani budžeti američkim školama, ‘neesencijalni’ glazbeni programi prvi su osjetili taj rez iako se pokazalo da učenici koji sviraju neki instrument postižu daleko bolje rezultate u školi spram onih učenika bez te aktivnosti, kao što u prosjeku imaju i veći kvocijent inteligencije.

“Bilo je teško naći organizaciju koja želi primiti donaciju ove vrste, jer su svi drugi uglavnom tražili isključivo novac”, izjavio je Eddie Van Halen tada za CNN.

Možda i nema boljeg primjera od ovoga za shvatiti i njegovu ljudsku veličinu. O astronomskim svotama koje postižu glazbala legendi na aukcijama čitam svako malo, ali vijesti o donacijama instrumenata koje su svirali takvi asovi ipak ima daleko manje.

Te njegove gitare su već tim činom dobile na daleko većoj vrijednosti od puke materijalne, one su ‘profesorovi instrumenti’, jer Eddie Van Halen bio je mnogima ‘profesor na daljinu’.

Njemu pripada cijela jedna epoha. Epoha kad je rock eruptirao.

Zadnje od Tema

Idi na Vrh
X