Koncert ‘Edith – the Show’ u kojem Francuskinja Jil Aigrot izvodi repertoar legendarne francuske šansonijerke Edith Piaf (1915-1963) uspijeva ostvariti težak zadatak – izbjeći dojam da je riječ o kičerskom oponašanju kakvo je na djelu kod, primjerice, bezbrojnih ‘otjelovitelja’ Elvisa Presleyja, kao i nadmašiti dojam umjetničke jalovosti kakav ostavljaju bezbrojni ‘tribute bandovi’ ove ili one glazbene zvijezde.
Od ovakvog „počasnog šoua“ nerealno bi bilo očekivati osobito sjajan doživljaj, no Aigrotova i njen nadahnut četveročlani akustični kombo – klavirist, kontrabasist, harmonikaš i udaraljkaš (koji uz mali Gretschov set prekrasnoga zvuka počesto paralelno svira ksilofon) – nude iznimno ugodnu glazbeno-vizualnu večer što s mjerom spaja nepretencioznost i ambicioznost nadilaženja standardne razine „tribute“ koncerta.
Otprilike dvosatni program, podijeljen popola četvrtsatnom stankom, u prvom dijelu predstavlja ranije razdoblje karijere Edith Piaf, ono koje se ponajprije veže uz Montmartre i Pariz. Scenografija sastavljena od stare ulične svjetiljke, ulične klupe, ponešto izlizanih drvenih sandučića za piće, stolića, nekoliko stolaca, boce crnog vina i čaše te često dimljenje scenske dimilice, efektno dočaravaju noćni ugođaj svijeta Piafinih nastupa, a sve je ojačano pažljivo odabranim i tempiranim projekcijama sadržajno i ugođajno odgovarajućih crno-bijelih fotografija Pariza, Parižana i Piafove iz toga razdoblja, što se prikazuju na velikom platnu iza pozornice.
Drugi dio, bez dodatnih scenskih rekvizita, ali i dalje uz projekcije fotografija i kratkih odsječaka pokretnih slika, predstavlja razdoblje nastupa u uglednijim dvoranama. Pjevačica je preodjevena u otmjeniju inačicu karakterističnog crnog kostima, a glazbenici su svakodnevne košulje ispod prsluka i beretke zamijenili elegantnim crnim odijelima.
Ovdje su, očekivano, smješteni i poznatiji hitovi. Završnica pripada najpopularnijima, „La Vie en rose“ i „Non, je ne regrette rien“, a tu je i jedini pomalo jeftin trik, odlazak s pozornice bez izvođenja pjesme „Milord“ koju potom ipak poklone publici, nakon što Aigrot, vrativši se „na bis“, veli da će odsvirati pjesmu koju posjetioci, a što li će u drugo poželjeti u toj situaciji, negoli „Milorda“?
Jil Aigrot se u više sfere industrije zabave vinula kao pjevački glas Edith Piaf u zapaženom biografskom filmu „La Vie en rose – Edith Piaf/La mome“ (2007) Oliviera Dahana i može se reći da je zasigurno doprinijela tome da glavna glumica Marion Cotillard za svoje tumačenje Piaf bude nagrađena Oscarom, Zlatnim globusom, Cesarom i inim priznanjima. Uživo, ona nije „pljunuta Piaf“, ni izgledom, niti glasom. Aigrot pjeva čisto i točno, s osjećajem i razumijevanjem, no glasu joj nedostaje i one poderanosti i onog bola i one mješavine snage i krhkosti koji su resili Piafine interpretacije. Naravno, jer Piaf je bila jedinstvena, s čime se otvoreno slaže i sama Aigrot koja pravo zbori kada veli da je nemoguće zvučati poput te velikanke, a da je njezin cilj barem malo podsjetiti na atmosferu koju je Piaf znala ostvariti.
Pjevajući njene pjesme uz određenu dozu diskrecije, ali zdušno i predano uživajući u ljepoti krasnih, neobičnih skladbi odvažnih aranžmana, baš kao što u istome uočljivo gustira i njezin bend, Aigrot, odnosno „Edith – the Show“ svakako ostvaruju navedenu zamisao.
(Velika dvorana, KD Lisinski, Zagreb, 25. ožujka, 2014.)