Edo Maajka i Jazz orkestar HRT-a predstavili su svoj zajednički projekt u rasprodanoj velikoj dvorani KD Vatroslav Lisinski.
Ono što je prije mrvicu više od godinu dana započelo u dvorani Gorgona zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnesti, sinoć je prezentirano široj publici u najvećoj domaćoj koncertnoj kući, Lisinskom. Riječ je o zajedničkom projektu repara Ede Maajke i Jazz orkestra HRT-a koji je pod ravnanjem Mirona Hausera ušao u sferu popularnije glazbe suradnjama s istaknutim imenima alternativene, pop i hip hop scene kao što su Darko Rundek, Mangroove, TBF i drugi.
Edo Maajka je najbolji reper ovih prostora, and it’s not even close. Dokazao je to i sinoć u sjajnim jazz aranžmanima koje osim Hausera još potpisuju trombonist Luka Žužić i talentirana mlada bubnjarica Bruna Matić. Nije trebalo proći mnogo više od uvodne “Dragi moj Vlado” da to dokaže, ali da se uu zrak dignu prve ruke u “kazališnoj publici” Lisinskoga dok je glavati reper udarao po svim arhitektima našeg jada koji sjede u saborskim foteljama.
No, udaranje po vlastodršcima je uvijek aktualno, a i sam se Edo osvrnuo na to kako se njegove pjesme sve imaju nekakvu tendenciju vraćati i reaktualizirati, što nije nužno pozitivna stvar, budući da često govore o negativnim pojavama u društvu. Jedna od takvih bila je i “Panika” koja je uslijedila nakon odlične bombe i starog klasika “Jesmol’ sami” s više od dvadeset godina starog prvijenca Maajke “Slušaj mater”. Ova pjesma posebno je zablistala s odličnim solom Vojkana Jocića na sopran saksofonu čiji zvuk Edu, kako kaže, podsjeća na Olivera Mlakara.
U prvom dijelu koncerta Edo je djelovao vrlo opušteno i šarmanto i pričao je toliko da se oko toga stvorila pomalo nespretna dinamika između njega i Hausera koji ga je, kao, kritizirao da previše priča. Zapravo, tijekom cijelog je koncerta djelovalo kao da Hauser kao vođa orkestra igra ulogu “drugog frontmena”, pa smo ga tako vidjeli kako dirigira, svira trombon, pleše, pjeva narodnjake, pa čak i repa dionica Vojka V na pjesmi “I Like to Dance” koja će prema iskazima dati ime nadolazećem albumu snimljenog u ovoj kombinaciji.
Nakon izvedbe još jedne od novijih pjesama, “Moćno”, došao je red za “Prikaze”, pjesmu za koju Edo kaže da i dalje ne vjeruje da mu je obilježila karijeru, ali sasvim je zašto zašto je tako. Osim zabavnog teksta i zaraznog “bom-bom” hooka, ova pjesma sjajan je showcase Edinog reperskog talenta i nakon nje cijeli je koncert podignut na višu razinu.
Odmah nakon nje, naime, uslijedio je tzv. “narodnjački set” koji otpočet s hitom “Pržiiiii” s Edinog drugog albuma, a zatim i “Dolazim i odlazim” na kojoj je zapjevao i Miron. Jedan od vrhunaca po pitanju aranžmana i izvedbe bila je svakako i antiratna “Ti meni ništa”, a cijeli blok pjesama s odličnog albuma “Put u plus” zaokružen je s “Izdajničkim kolom.” Imali smo priliku čuti i cijeli niz izvrsnih sola među kojima se možda posebno ističu ona koja su izvodili Žužić i trubač Davor Križić.
Službeni dio koncerta dosegao je vrhunac s “No sikiriki” kao iskrenom zrakom pozitive u opusu koji je inače pun tvrdih tekstova koji kritiziraju ovdašnje stanje uma, društvene i političke prilike i mentalitet koji je često najveće sidro oko vrata ovdašnjih naroda i narodnosti. Bis je donio spomenutu “I Like to Dance”, a zatim još i “Trpaj” prije koje su se iz publike čule naivne želje za “Saletovu osvetu”, kao da će dvadeseteročlani big benda na licu mjesta osmisliti aranžman za izvedbu nečega izvan pripremljenog programa.
Posebno je bitna činjenica da je Lisinski bio ispunjen do posljednjega mjesta. Ulaznice su se u početku sporo prodavale, na što se i sam Edo osvrnuo u jednom od govora s pozornice, ali onda su u nekom trenutku sve planule. Takav uspjeh ovog projekta je svakako opravdan, aranžmani su bolji od nekih u prijašnjim suradnjima Jazz orkestra, ali tu uvelike igra i karta Edinog prirodnog šarma i karizme, što je posebno bitno kad se nastupa ispred ovako velikog sastava, a to je itekako znao i veliki Frank Sinatra, ali i primjerice Robbie Williams na svom albumu klasika “Swing When You’re Winning”.
Da nije već zauzet “Swing When You’re Winning” bio bi i prikladniji naziv na nadolazeći album nego “I Like to Dance”. Jer orkestar doista “swinga”, a Edo Maajka je, čini se, ponovno na pobjedničkom pohodu i jedva čekamo vidjeti na koji će ga put taj pohod u budućnosti odvesti.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
