Edo Maajka ‘Put u plus’ – molotovljev koktel na balkanski mentalitet

Ne znaš koliko si jadan dok ti to ne kaže Edo Maajka. A Maajka će ti sve reći. Bez poštede i zadrške.

  • 120
    Shares
Edo Maajka ‘Put u plus’

Pršti Edo Maajka pun energije na novom album „Put u plus“. Kao da je upravo došao iz borbe na barikadama. Kao da je uspješno bacio par molotovljevih koktela i jurišao na policijske pleksi-štitove. Onako, ‘lagano’ ugruvan i s nekoliko posjekotina, ali pun elana jer su se specijalci morali povući par ulica dalje nakon okršaja. Ukratko, u ovom trenutku on zvuči kao da je s neke druge planete, iako ga potpuno razumijemo, tako egzaltiran, kao da je neuklopiv u ove naše depresivno-dementne balkanske prilike. A ustvari, kad se pogleda unazad, Edo je uvijek bio takav.

On je iskonski „No pasaran“ lik, nema tu poze, već urlik iz dubine duše da predaje nema. Zato i zvuči tako moćno u istoimenoj pjesmi na novom albumu, u kojoj u konačnici, poput nekog samoukog psihologa iz naroda nudi recept protiv ponora letargije. A to je da ‘nema predaje’. Borba je put u plus, no ona kao da nije sadržana više u ovdašnjim sužanjskim mentalitetima.

Udara Edom Maajka upravo na taj mentalitet i njegov paradoks u kojem se većina pripadnika tog mentaliteta prema svakoj kritici uglavnom ponaša kao da se ne odnosi na njih. Edo je toga svjestan i namjerno se izmješta izvan ‘ognjištarskih okvira svih plemena’, on je svoj, pripada sebi, ali osjeća sva društva u kojima je živio i ona su dio njega. Sve to sažeo primjerice u pjesmi „Dolazim i odlazim“, čiji kozmopolitski naboj iskri do (samo)zapaljenja. A nisu vremena za kozmopolite. I to zna Edo.

Fašizam smrdi po cijeloj Europi i to je jedna od snažno i nedvosmisleno utisnutih gravura na „Put u plus“. To su samo neki od primjera na ovom soničnom molotovljevom koktelu od albuma koji djeluje i u dimenziji samopomoći, već s uvodnom „Kreator“, jer jednostavno nema druge nego prvo sagledati sebe, a pokušaj uzimanja svoje sudbine u svoje ruke zahtijeva određenu akciju, tj. borbu. Ne postoji drugi put u plus.

U neku ruku ovaj album je karakterističan po tome što nije jedan od onih jeftinih poziva na prosvjede, već udara na pojedinca i u neku ruku postavlja pitanje: „Što si ti dobro učinio i što dobro možeš učiniti?“. Revolucionaran dakako jest, ali kroz zahtijevanje evolucijskog proces pojedinca.

A kako prodrijeti do balkanskog mozga? Tu možda leži i odgovor zašto je „Put u plus“ funkoidna bombetina na kojoj neki od najboljih naših instrumentalista (Mario Rašić, Toni Starešinić, Yogi Lonich, Mirsad Dalipi) kao da su na granici fizičkog uništenja instrumentarija zbog nametnutog ritma. Ukratko, znam kako je pokojni Dino Dvornik rasturao svoje prateće Songkillerse u najboljim danima i kad je sve moralo zvučati ‘pod nož’ kao da je u pitanju prateći bend Jamesa Browna. E pa „Put u plus“ je ta škola – tour the force koji tektonski drma i razdrmava.

Nema tu ničega od modernog hip hopa, nema trapa, nema fingiranja i fora koje pale na drugu loptu. I da ne bi bilo zabune, to je nešto što mogu postići samo rijetko talentirani i uz to dovoljno ‘ispraksani’. Edo je kroz godine itekako ispekao zanat kao lider benda, još od vremena kad su iza njega svirali Leksaurini, pa preko „Spomen ploče“. U tom kontekstu „Put u plus“ dolazi kao najbolji mogući nastavak te glazbene prakse izvan teritorija loopova i sampleova.

„Put u plus“ vas jednostavno kida poput šrapnela, a i ti šrapneli dodatno su ojačni kremom gostujućih vokala, a to su Jadranka Ivaniš Yaya, Dino Šaran i Saša Antić aka Alejandro Buendija. „Put u plus“ iako bolno aktualan s jedne, s druge strane je duboko ukopan u teritorij u kojem trenutni glazbeni trendovi ne igraju preveliku ulogu. To je album za kozmopolite, buntovnike i ‘izdajice’ svih generacija.

Pravo je pitanje glasi: Koliko nas je još ovdje ostalo? Ako za dva mjeseca ispunimo Dom sportova, bit ćemo na nekom putu za plus. Što se Ede Maajke tiče, on ima najbolji album u karijeri.

Ocjena: 10/10

(Dallas Records, 2018.)

  • 120
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh