Mala dvorana Doma sportova sinoć je bila solidno popunjena. Sigurno više od dvije tisuće posjetitelja, a za tri se ne bih mogao okladiti, no, iskreno, i to držim trijumfom Ede Maajke u Zagrebu.
‘Pucao’ bi Dom sportova po šavovima da Edo Maajka nije u situaciji da ima uglavnom podršku malih glazbenih portala, već da ga se može čuti iz raznoraznih mainstream etera, posebno pjesme s novog albuma „Put u plus“ i da dobije mjesto koje zaslužuje. A gotovo sve pjesme s albuma su recentne i poput guljenja banane ogoljuju samu srž onoga što se događa – a to je jačanje kojekavih fašističkih pokreta i stranaka diljem Europe koje dižu tenziju prema svakome tko ne puše u njihov rog bolesne netrpeljivosti prema strancima, migrantima, ženama koje ne žele biti bespogovorni strojevi za rađanje, svim manjinskim etničkim i drukčije spolno orijentiranim populacijama, te u konačnici, onima koji su u životu pročitali nešto knjiga, vidjeli nešto svijeta i u stanju su racionalno sagledati stvari.
Bilo bi, kažem, tako, da i ovdašnji mediji sve više prostora ne pružaju onima koji diže tenzije i izmišljaju vanjske i unutarnje neprijatelje, skreću pažnju i upuhuju osjećaj nesigurnosti među ljude i time ostavljaju slobodan prostor političko-kriminalnom miljeu. Bio bi pun i veliki Dom sportova da se pjesme poput „No pasaran“ i „Ti meni ništa“ razlijevaju iz radijskog etera. A ovako, dok je Edo Maajka i dalje subverzivan element, a pravi subverzivan element mainstream, gotovo je pravo čudo da se koncert održao u maloj dvorani Doma sportova, a ne u nekom manjem prostoru. Već to dokazuje veličinu i važnost Ede Maajke.
No tu nije kraj. Edo Maajka odabrao je prokleto riskantan put za ovu, najveću potvrdu svog povratka, jer za prvi marker tog povratka ipak treba uzeti u obzir prošlogodišnji koncert u Tvornici kulture. Naime, on i njegov novi, vanserijski bend u sastavu Toni Starešinić na klavijaturama, Yogi Lonich na gitari, Mario Rašić na basu i Mirsad Dalipi za bubnjevima, odlučili su okosnicu koncerta izgraditi na izvođenju apsolutno svih pjesama s novog albuma „Put u plus“, a ne na oprobanim hitovima poput „Dragi moj Vlado“, „Pržiiii“, „No sikiriki“ i „Prikaze“.
Jest da je pobrojane izveo u završnici i raspalio emocije publike koja je nakon bisa i dvosatnog koncerta spontano i zdušno tražila još, ali koncert je pripadao novom i tematski daleko ozbiljnijem materijalu. U figurativnom smislu kazano, bio je to čudan dvosmjerni koncert. S jedne strane trijumf i potvrda, s druge možda najturobniji koncert Ede Maajke (na kojem sam bio), ne zbog njega i izvedbe, jer taj dio uvježbanosti i predanosti bio je famozan za svjetske, a ne samo balkanske koncertne prilike, već upravo zbog tematike nadvijajuće aveti fašizma.
Nešto poput alternativnog medijskog kanala, zajedničke glasne seanse na kojoj je poželjno iz srca, kao Edo, opsovati mater toj aveti i njenim nositeljima. Kad vas je s jedne strane puno u velikom prostoru, a s druge kao da se osjeća ta avet koja izvana pritiska i tu dvoranu poput neke fantomske nemani. A upravo je taj osjećaj posljedica fabriciranosti, ponajviše medijske, tog osjećaja i stvaranja ozračja da su gadovi u većini, a ruku na srce, nisu i nikada neće ni biti. Jer nikada ti koji izazivaju pizdarije nisu u većini, već se samo efikasno međusobno štite. To je još jedan dokaz veličine i važnosti Ede Maajke.
Ne bi bio to što jest da ide protiv samog sebe i ne kaže kroz pjesmu ono što mu tišti dušu. On je jedan od najvažnijih umjetnika iz sfere pop kulture kojeg ovi prostori imaju u ovom trenutku, daleko od one, da tako kažem, podcjenjivačke stereotipne slike o veselom i pripitom Bosancu kojeg na putu do kuće spopadnu prikaze dok piša u šikari kraj američke vojne baze. Možda bi on u nekom paralelnom svemiru najradije bio tako bezbrižno blesav da se gomila utjelovljenih prikaza ne ‘valja iza brda’ i da toga nije itekako svjestan.
Iz tog kuta gledano, epski i najjači moment koncerta, autoru ovog teksta, bila je izvedba pjesme „Ti meni ništa“ u pratnji ženskog zbora Čipkice. Ta grleni višeglasni ženski poj, taj neuhvatljivi, a konstantno postojani vokalni arhetip kao da je u sebi sažeo svu nepravdu Balkana dok je Edo rešetao refren: „Tek kad krvava djeca pune ekrane, sipaju ulje na vatru, kad počne klanje, gledat će sa strane“. Jedan od onih trenutaka kad umjetnost oživi i ledi krv u žilama projekcijom stvarnosti.
Izbor ostalih gostiju i zajedničke izvedbe također su bile besprijekorne; Jadranka Ivaniš Yaya je briljirala u „Bolje je bolje“, dok je gostovanje Frenkieja bilo ‘bomba’ kao i uvijek u „Ra Ta Ta / Moj DJ“, pjesmi s albuma „Štrajk mozga“, istog albuma, na kojem je već postalo pravilo da je gostovanje Saše Antića iz TBF-a nezaobilazno na Edinim albumima, a Saša je također i „Put u plus“ zatvorio s pjesmom „Novi dan“ i time bio posljednji gost sinoć koji je s Edom izveo dvije pjesme zaredom. Također, stari Edin suradnik i prijatelj Dino Šaran, iz sarajevske grupe Letu štuke, bio je nezaobilazan. Njih dvojica su izveli recentni singl „Otrov“.
Iako je Edo Maajka čovjek s hrpom pjesama na repertoaru, definitivno je bilo znakovito to što je „No pasaran“ izveo dvaput. S njom je otvorio i zatvorio koncert i time je još jednom podcrtao taj stari, ali danas opet aktualan i važan slogan. Jer jedino usvajanjem njega možemo krenuti na put u plus. I zato, slušaj Maajku!
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
