Sedmi nastavak ‘unboxing the EKV box set’ otvara predzadnje diskografsko poglavlje grupe, odnosno album ‘Dum dum’ u kojem se reflektira raspad Jugoslavije.
„Je li uistinu slučajnost što je „Dum dum“ EKV-a upravo reizdan krajem 2015. godine? Ili su slučajnosti kod nas osuđene na ciklička ukazanja?“ – bila je prva rečenica osvrta koji sam napisao povodom reizdanja šestog studijskog albuma Ekatarine Velike prije skoro deset godina upravo na ovom portalu.
Tada ga je objavio beogradski Mascom Records – izdavač s kojim se Zadužbina Milana Mladenovića godinama sudski sporila oko prava i na koncu dobila tu dugotrajnu bitku. U suprotnom ne bi se kao rezultat dogodilo da ovaj album bude još jednom ponovno objavljen u remasteriranom obliku unutar EKV box seta. Možda i sama sudbina ovog albuma gledano kroz diskografske nevolje koje su ga snašle govore paralelnu priču i o jednom društvu koje se raspadalo u tom trenutku, te o posljedicama raznoraznih otimačina svega što je bilo vrijedno.
Ekatarina Velika je kao bend tada bio svojevrsni zarobljenik limba u kojem se zatekao, jer prostor u kojem se iskalio i na koncu uspio je nestajao; rat u Sloveniji gdje je bio započet diskografski put veće se bio odvio i odrezao sve kontakte, a Hrvatska i posebno Zagreb koji je bio izrazito značajan u srcu svih članova činili su se bespovratno izgubljenima kad su progovorili topovi.
Jest da je sad draž držati vinil u rukama, no i u tom pogledu se situacija rapidno preko noći promijenila u to vrijeme. Naime, prvi CD shopovi su se sramežljivo pojavili 1990. u Zagrebu (ne znam kako je bilo u Beogradu), no već 1991. taj novi format je rapidno uzimao primat, usporedbe radi, daleko brže nego li su smartphoneovi zavladali u prijašnjoj nam dekadi (čisto da oni mlađi dobiju neki dojam).
Taj tehnološki diktat sa zapada bio je munjevit učinivši tadašnje dojučerašnje jugoslavenske diskografske divove potpuno inferiornima jer je izgurao i vinile i kasete iz igre daleko brže nego li se to možda očekivalo.
Objaviti album na vinilu 1991. bio je signal potpune zastarjelosti i neprilagođenosti novim uvjetima. Kad se toj nemogućnosti praćenja tehnološkog koraka sa svijetom doda i komadanje tržišta u ratu, uz neizbježnu inflaciju, rezultat je bio potpuni kolaps dotadašnjeg biznis modela.
Obzirom da sam uređivao booklet EKV box seta i skupljao priče živućih članova EKV-a i sam ostajao frapiran s pričama nekih članova za koje sam momentalno znao da su ključni dijelovi slagalice tog perioda. Po tim pričama, u tom društvenom mraku okrenule su se uloge i glavni su postali menadžeri, preteča onih koje smo u dugom periodu raznih tranzicija kasnije prekrstili u poduzetnike, ili bolje; kontroverzne poduzetnike. Jedan takav bio je menadžer EKV-a, koji je po svjedočanstvima širio gradske priče o Milanu Mladenoviću i Margiti Stefanović da su razmažene rock zvijezde koje dobro zarađuju u vremenima velike muke za sve ostale, dok ih je u stvarnosti plaćao sa stotinjak tadašnjih njemačkih maraka po koncertu pod izlikom iste te krize.
Možda najfrapantniji primjer dolazio je iz diskografske prakse, obzirom da je ilegalno u inozemstvu bez ičijeg znanja tiskao piratske CD-e za uličnu prodaju, a s druge strane držao u šaci bend prigovarajući mu da se vinili (koji su bili skuplji od piratskih CD-a) slabo prodaju. To je nažalost bila tadašnja realnost u kojoj su EKV bili gurnuti u „from hero to zero“ situaciju. Takav odnos bio je poremetio i samu produkciju albuma „Dum dum“, jer je i ona u konačnici plod odstupanja od unaprijed dogovorenog plana, pa su raznim marifetlucima od strane menadžera mijenjani studiji što je dovelo do zvučne slike kakvu znamo.
U dosta toga od navedenog nisam bio upućen kad sam pisao osvrt reizdanja 2015. godine, no taj osvrt je bio dobro prihvaćen u Srbiji, gdje sam davao dozvole da bude ponovno objavljen u nekim medijima, a na koncu je i tiskan u jednoj publikaciji. Ono što hoću time reći je da mi se sada ne čini nimalo primamljivim reinterpretirati samog sebe, jer nakon što sam ga opet pročitao mislim da nema potrebe bilo što mijenjati, pa ću ga priložiti, tj. ponoviti u nastavku.
Naime, početkom te 2016. HDZ je u Hrvatskoj ponovno bio došao na vlast pa je inspiracija vjerojatno dijelom išla i iz toga, no iz današnje perspektive s doživljajem ove 2025. so far, mislim da taj osvrt ima još više smisla.
Pa ponovimo…
Svi znamo što je donijela 1991. kada je ovaj album službeno ugledao svjetlo dana. Ratno ludilo je krenulo. Sve što su dijelile republike zajedničke države bilo je izbrisano preko noći i nestalo zauvijek. Glazbenoj sceni bila je također zacrtana ta sudbina – da nestane i pri tom popucaju sve spone.
U scenarij razdora bili su uključeni oni najpopularniji; ili aktivno, ili su morali biti zbrisani. Bijelo dugme prestalo je postojati, Prljavo kazalište u Hrvatskoj je s „Mojoj majci“ već više od godinu dana prije dovodilo mase u ekstazu gdje god bi svirali i kad god bi se s pozornice čuo stih „zaspala je zadnja ruža hrvatska“, dok je u Srbiji novopečeni šovinistički bard bio postao Bora Đorđević iz Riblje čorbe. Uglavnom, kad se danas slušaju ex Yu albumi iz 1990. i 1991. prije nego li su krenuli tenkovi, ili su umjereno „navijački“, ali bez imalo eksplicitnosti (da ne kažem hrabrosti) za koju se, uglavnom, morala čekati pojava hip hopa na ovim prostorima, ili su gotovo benigni, tj. iz njih je slabo razvidna eventualna budućnost, a riječ je periodu pred sam rat. Ispada da je najdalje bilo otišlo Zabranjeno pušenje s „Kanjon Drine“ 1989. godine.
Dakle, više se po Štulićevim intervjuima u to vrijeme moglo iščitati da dolazi period od „40 godina slušanja blejanje ovaca“, nego što je to upućivala sama glazba snimljena u tih, recimo, godinu i pol. Ukratko, dojam je da su svi istupi i djelovanje izvan konteksta nacionalnih središnjica bili svedeni na minimum. Možda nije ni moglo biti drugačije kad se iz jednog teledirigiranog jednoumlja ulazilo u novo teledirigirano jednoumlje.
No dva albuma na teritoriju tadašnje Socijalističke republike Srbije nosila su u sebi crninu ratnog kaosa, a time i otpor teledirigiranom nacionalnom jednoumlju. Jedan je bio „Psihološko propagandni komplet M-91“ Ramba Amadeusa (do tad smatranog neobičnim, ali benignim pjevačem), ujedno ključni uradak tog crnogorskog proto-rap umjetnika koji će ga gurnuti u prvi plan kao jednog od glavnih provokatora uspostavljenog nacionalnog vojno-političkog aparata, a drugi je bio „Dum dum“ Ekatarine velike.
Potonji se mogao smatrati i opasnijim za tadašnji sistem jer su EKV bili daleko više poznatiji i prihvaćeniji. Samo primjera radi; 1989. su nastupali pred 150.000 ljudi održavši 200 koncerta, proglašeni grupom godine, a godinu dana kasnije su tražili i širu, europsku, afirmaciju, na MIDEM-u u Francuskoj. EKV su zahvaljujući Milanu Mladenoviću u osamdesetima stasali u rock bend intelektualne građanske opcije, nikad na samom vrhu, ali krajem tog desetljeća prilično blizu vrha popularnosti.
„Dum dum“ nosio je u sebi puno više mraka i tjeskobe od svih dotadašnjih albuma. Pored situacije raspada zajedničke države, a s njom i intelektualne građanske opcije i sam bend bio je fizički u kreativnom smislu srezan na pola, tada gledano, dojučerašnjih kapaciteta. Najjaču formaciju grupe u njenoj povijesti načeo je odlazak bubnjara Srđana Todorovića koji je došao u situaciju da je morao birati između glumačke i glazbene karijere, ali se većim potresom u temeljima mogao smatrati odlazak basista Bojana Pečara, čovjeka koji je u grupi bio od samog početka 1982. i predstavljao okosnica ritma obzirom na stalne promjene bubnjara.
Iako se bas gitare na „Dum dum“ prihvatio iskusni jazz basist Bata Božanić, taj dominantni sintetički-fretless zvuk jednostavno nikad nije zaživio kako treba, a možda je ipak kriva i zapeglana i plitka „eighties“ produkcija Theodorea Yannija – nešto što je bilo otpuhano zauvijek u ropotarnicu onog trenutka kad je bio snimljen prvi prljavi grunge riff u Seattleu. No Yanni je očigledno imao mainstream pristup za mainstream bend, doživljavao je EKV kao neki balkanski pandan Inxsa, Stinga, Simple Mindsa… pa ih je tako i snimao. S današnjim odmakom slušano, taj album zvuči kao samokontrolirani vrisak u jastuk. Ali i ta pristojnost bila je odlika kasnosocijalističke inteligencije koja je osupnuto doživljavala „buđenja naroda“.
Na „Dum dum“ se i u naslovnoj i nešto kasnije u „Odgovor“ prljave ruke i prljavština upravo provlače kao lajtmotiv nahrupjele odbojnosti, koja osim gađenje ne nudi nikakvo kontra rješenje. Živa je samo konstatacija dolaska loših vremena, pažljivo dozirana kroz pjesme, ali na način da se sve više otkriva kako se primiče kraj albuma. Jedna pjesma nije bila dovoljna, a vjerojatno bi takva „ili oni ili mi“ eksplicitnost u tom trenutku donijela pogubnije posljedice.
U pjesmi „Karavan“ poruka se provlači kroz refren: „Noćas je mesec opet crven, mlad i ljut, mi smo na putu, mi pravimo put, nemamo vremena, nemamo razloga da stanemo ovde, da sačekamo dan.“ Naravno nije to onaj „dan“ iz godina kad se mijenjao dan za noć, kao što se osjeća da je nestalo i „pet hiljada ljudi sa dignutim čašama“.
„Idemo“ proširuje dimenziju s: „Nismo znali da je kocka bačena, nismo znali da je srušen most, reka blista ispod čizama, čista voda malo krvava“, dok „Zabranjujem“ imperativom: „Ovo ne sme biti kraj“, kao da priziva zdravorazumsko rasuđivanje u trenutku nokdauna. Prvi epilog dolazi već u „Bledo“: „Na kraju smo puta, potpuno čisti, potpuno sami, beskrajno tupi, jer strašno je hladna krv koja teče i ostavlja trag.“, da bi posljednja „Dolce vita“ sve sublimirala već u prvom stihu: „Ovde je neko opet napravio grešku, opet je neko hladno tonuo do dna.“
Ako se vratim na uvodno pitanje o slučajnosti. Skoro svi mi u Hrvatskoj smo bili zakinuti za ovaj album te 1991., ali obzirom na previranja koja doživljavamo unazad par godina i svu ovu histeriju koja nas okružuje, teško je reći da Mladenovićevi stihovi itekako ne pogađaju u balkansku trulu i bolnu ranu i četvrt stoljeća od kada su napisani, čime ga možemo smatrati i kulturnim besmrtnikom i velikanom ovih prostora. Ako nešto i radimo u ovom trenutku, onda gladni sjedimo u polumraku i večeramo glupe riječi o tome tko je kriv. A to su Mladenovićeve riječi s ovog albuma.
„Dum dum“ ne donosi niti jedan od onih hitova koji su sastavni dio svake play liste kad se zavrti ex Yu glazba na tulumima i slušaonicama, ali donosi jasnu poruku, danas razumljivu, o jednom hrabrom ljudskom iskoraku u trenutku kad je zavladao sveopći strah, kad je utihnuo razum i progovorilo oružje. Lirska vrijednost ovog albuma uvelike nadvisuje njegove glazbene vrhunce. I možda je upravo sad pravo vrijeme da ga se počne iščitavati na taj način. U njegov kod upisano je kako izgleda početak kraja. Nema puno takvih albuma. A možda i naučimo da nema previše koristi od toga kad se „hladno tone do dna“. Ne bi trebalo grešku opet ponavljati. Tko se počne koprcati, možda i propliva…
(Originalno izdanje PGP RTB 1991. / box set izdanje: ZKP RTV Slovenija, PGP RTS, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
