EKV ‘Dum dum’ – početak kraja

Posredstvom srpskog Mascom Recordsa reizdan je šesti studijski album nekadašnje beogradske grupe Ekatarina velika.

  • 41
    Shares
EKV 'Dum dum'
EKV ‘Dum dum’

Je li uistinu slučajnost što je „Dum dum“ EKV-a upravo reizdan krajem 2015. godine? Ili su slučajnosti kod nas osuđene na ciklička ukazanja? Svi znamo što je donijela 1991. kada je ovaj album službeno ugledao svjetlo dana. Ratno ludilo je krenulo. Sve što su dijelile republike zajedničke države bilo je izbrisano preko noći i nestalo zauvijek. Glazbenoj sceni bila je također zacrtana ta sudbina – da nestane i pri tom popucaju sve spone.

U scenarij razdora bili su uključeni oni najpopularniji; ili aktivno, ili su morali biti zbrisani. Bijelo dugme prestalo je postojati, Prljavo kazalište u Hrvatskoj je s „Mojoj majci“ već više od godinu dana prije dovodilo mase u ekstazu gdje god bi svirali i kad god bi se s pozornice čuo stih „zaspala je zadnja ruža hrvatska“, dok je u Srbiji novopečeni šovinistički bard bio postao Bora Đorđević iz Riblje čorbe. Uglavnom, kad se danas slušaju ex Yu albumi iz 1990. i 1991. prije nego li su krenuli tenkovi, ili su umjereno „navijački“, ali bez imalo eksplicitnosti (da ne kažem hrabrosti) za koju se, uglavnom, morala čekati pojava hip hopa na ovim prostorima, ili su gotovo benigni, tj. iz njih je slabo razvidna eventualna budućnost, a riječ je periodu pred sam rat. Ispada da je najdalje bilo otišlo Zabranjeno pušenje s „Kanjon Drine“ 1989. godine.

Dakle, više se po Štulićevim intervjuima u to vrijeme moglo iščitati da dolazi period od „40 godina slušanja blejanje ovaca“, nego što je to upućivala sama glazba snimljena u tih, recimo, godinu i pol. Ukratko, dojam je da su svi istupi i djelovanje izvan konteksta nacionalnih središnjica bili svedeni na minimum. Možda nije ni moglo biti drugačije kad se iz jednog teledirigiranog jednoumlja ulazilo u novo teledirigirano jednoumlje.

No dva albuma na teritoriju tadašnje Socijalističke republike Srbije nosila su u sebi crninu ratnog kaosa, a time i otpor teledirigiranom nacionalnom jednoumlju. Jedan je bio „Psihološko propagandni komplet M-91“ Ramba Amadeusa (do tad smatranog neobičnim, ali benignim pjevačem), ujedno ključni uradak tog crnogorskog proto-rap umjetnika koji će ga gurnuti u prvi plan kao jednog od glavnih provokatora uspostavljenog nacionalnog vojno-političkog aparata, a drugi je bio „Dum dum“ Ekatarine velike.

Potonji se mogao smatrati i opasnijim za tadašnji sistem jer su EKV bili daleko više poznatiji i prihvaćeniji. Samo primjera radi; 1989. su nastupali pred 150.000 ljudi održavši 200 koncerta, proglašeni grupom godine, a godinu dana kasnije su tražili i širu, europsku, afirmaciju, na MIDEM-u u Francuskoj. EKV su zahvaljujući Milanu Mladenoviću u osamdesetima stasali u rock bend intelektualne građanske opcije, nikad na samom vrhu, ali krajem tog desetljeća prilično blizu vrha popularnosti.

„Dum dum“ nosio je u sebi puno više mraka i tjeskobe od svih dotadašnjih albuma. Pored situacije raspada zajedničke države, a s njom i intelektualne građanske opcije i sam bend bio je fizički u kreativnom smislu srezan na pola, tada gledano, dojučerašnjih kapaciteta. Najjaču formaciju grupe u njenoj povijesti načeo je odlazak bubnjara Srđana Todorovića koji je došao u situaciju da je morao birati između glumačke i glazbene karijere, ali se većim potresom u temeljima mogao smatrati odlazak basista Bojana Pečara, čovjeka koji je u grupi bio od samog početka 1982. i predstavljao okosnica ritma obzirom na stalne promjene bubnjara.

Iako se bas gitare na „Dum dum“ prihvatio iskusni jazz basist Bata Božanić, taj dominantni sintetički-fretless zvuk jednostavno nikad nije zaživio kako treba, a možda je ipak kriva i zapeglana i plitka „eighties“ produkcija Theodorea Yannija – nešto što je bilo otpuhano zauvijek u ropotarnicu onog trenutka kad je bio snimljen prvi prljavi grunge riff u Seattleu. No Yanni je očigledno imao mainstream pristup za mainstream bend, doživljavao je EKV kao neki balkanski pandan Inxsa, Stinga, Simple Mindsa… pa ih je tako i snimao. S današnjim odmakom slušano, taj album zvuči kao samokontrolirani vrisak u jastuk. Ali i ta pristojnost bila je odlika kasnosocijalističke inteligencije koja je osupnuto doživljavala „buđenja naroda“.

Na „Dum dum“ se i u naslovnoj i nešto kasnije u „Odgovor“ prljave ruke i prljavština upravo provlače kao lajtmotiv nahrupjele odbojnosti, koja osim gađenje ne nudi nikakvo kontra rješenje. Živa je samo konstatacija dolaska loših vremena, pažljivo dozirana kroz pjesme, ali na način da se sve više otkriva kako se primiče kraj albuma. Jedna pjesma nije bila dovoljna, a vjerojatno bi takva „ili oni ili mi“ eksplicitnost u tom trenutku donijela pogubnije posljedice.

U pjesmi „Karavan“ poruka se provlači kroz refren: „Noćas je mesec opet crven, mlad i ljut, mi smo na putu, mi pravimo put, nemamo vremena, nemamo razloga da stanemo ovde, da sačekamo dan.“ Naravno nije to onaj „dan“ iz godina kad se mijenjao dan za noć, kao što se osjeća da je nestalo i „pet hiljada ljudi sa dignutim čašama“.

„Idemo“ proširuje dimenziju s: „Nismo znali da je kocka bačena, nismo znali da je srušen most, reka blista ispod čizama, čista voda malo krvava“, dok „Zabranjujem“ imperativom: „Ovo ne sme biti kraj“, kao da priziva zdravorazumsko rasuđivanje u trenutku nokdauna. Prvi epilog dolazi već u „Bledo“: „Na kraju smo puta, potpuno čisti, potpuno sami, beskrajno tupi, jer strašno je hladna krv koja teče i ostavlja trag.“, da bi posljednja „Dolce vita“ sve sublimirala već u prvom stihu: „Ovde je neko opet napravio grešku, opet je neko hladno tonuo do dna.“

Ako se vratim na uvodno pitanje o slučajnosti. Skoro svi mi u Hrvatskoj smo bili zakinuti za ovaj album te 1991., ali obzirom na previranja koja doživljavamo unazad par godina i svu ovu histeriju koja nas okružuje, teško je reći da Mladenovićevi stihovi itekako ne pogađaju u balkansku trulu i bolnu ranu i četvrt stoljeća od kada su napisani, čime ga možemo smatrati i kulturnim besmrtnikom i velikanom ovih prostora. Ako nešto i radimo u ovom trenutku, onda gladni sjedimo u polumraku i večeramo glupe riječi o tome tko je kriv. A to su Mladenovićeve riječi s ovog albuma.

„Dum dum“ ne donosi niti jedan od onih hitova koji su sastavni dio svake play liste kad se zavrti ex Yu glazba na tulumima i slušaonicama, ali donosi jasnu poruku, danas razumljivu, o jednom hrabrom ljudskom iskoraku u trenutku kad je zavladao sveopći strah, kad je utihnuo razum i progovorilo oružje. Lirska vrijednost ovog albuma uvelike nadvisuje njegove glazbene vrhunce. I možda je upravo sad pravo vrijeme da ga se počne iščitavati na taj način. U njegov kod upisano je kako izgleda početak kraja. Nema puno takvih albuma. A možda i naučimo da nema previše koristi od toga kad se „hladno tone do dna“. Ne bi trebalo grešku opet ponavljati. Tko se počne koprcati, možda i propliva…

(Mascom Records / Dancing Bear, 1991./2015.)

  • 41
    Shares

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh
X