Kada se u budućnosti, nadam se što skorijoj, budemo prisjećali koronavirusa i globalne pandemije, idealan podsjetnik na ovo nesretno vrijeme pružit će nam deveti album manchesterske art-pop skupine Elbow iako niti jedna pjesma eksplicitno ne govori o tome.
Skladan na daljinu i potom snimljen u znamenitoj i potpuno praznoj Theatre Royal dvorani u Brightonu, mjestu na kojem su održali neke od svojih najuspješnijih koncerata, „Flying Dream 1“ zvuči poput nekakvog lockdown dnevnika, čije su stranice ispunjene nesigurnošću, strahom, ali i nepokolebanom vjerom da će na kraju ipak sve biti u redu. Zatočen u svoja četiri zida, frontmen i tekstopisac grupe Guy Garvey prisjećao se odrastanja i obitelji, prijatelja koje je zauvijek izgubio, ali i zahvaljivao višim silama na svemu onom što vrijedi u životu, kako njegovom vlastitom tako i životu općenito. Isti osjećaj budi i glazba koja ga prati, nježna i nenametljiva, no ni u jednom trenutku patetična ili sladunjava.
Prvo što se da primijetiti u ovih 10 pjesama je izostanak za Elbow tipičnih, gospelu i zborskom pjevanju srodnih pratećih vokala koje su u prošlosti znali ubacivati čak i tamo gdje ne treba. To je i logično s obzirom da je u pitanju njihov daleko najtiši materijal, glazbeni ekvivalent tablete za smirenje ili bliskog prijatelja koga zovete u pomoć kada je najteže. Pritom vrijedi napomenuti kako se manchesterska četvorka nije odrekla drugih svojih obilježja poput povremeno čudnih, iščašenih ritmova i sklonosti da naizgled direktne, obične balade obogate hip-hop/trip-hop beatom, slojevitim prog aranžmanima ili solo dionicom kakvu bismo prije očekivali čuti u eksperimentalnom rocku. Sve to i dalje je tu premda u dosta sediranom obliku, gotovo kao da slušate nekakav specijalan minimalistički koncert.
Pjesmama tako treba određeno vrijeme da se razviju i uhvate zamah, postepeno se razvijajući od jednostavne (najčešće) klavirske teme ili usamljenog jazzy bubnja kao u naslovnoj skladbi i oko starog reklamnog slogana za seriju o Supermanu građene „Is It a Bird“. Ionako lijepu „After the Eclipse“ dodatno je ukrasio klarinet gostujuće Sarah Field, dok bi „Six Words“ i „Red Sky Radio (Baby Baby Baby)“ lako mogle postati dijelom nekog modernog mjuzikla ili srcedrapateljne filmske scene.
„The Seldom Seen Kid“, baš poput istoimenog albuma kojim je i krenuo proboj Elbowa u prvu ligu britanske glazbe, još jedna je posveta pokojnom manchesterskom kantautoru Bryanu Glancyju koji se u Guyevoj fantaziji vrti po plesnom podiju s gospođom Garvey, glumicom Rachel Stirling, praćen najtužnijim ‘dvokorakom’ klarineta i klavira. „Flying Dream 1“ odvlači ga još dalje u prošlost pa mu se pred očima izmjenjuju idilični prizori iz djetinjstva (‘mum and my sisters all blissful and feathered/candle wick swaddled my golden brother’), istovremeno utješni i isprepleteni tugom za nekim sretnijim, bezbrižnijim vremenima.
Album privodi kraju „What Am I Without You“, uglazbljeno ljubavno pismo Garveyjevoj supruzi kao ključnoj figuri njegova života (‘what am I on the earth for/if not to put you to bed’) uz koju baš sve može prebroditi i preživjeti.
Ocjena: 9/10
(Polydor, 2021.)