Guy Garvey i Elbow na glazbenoj sceni današnjice predstavljaju rijetku, dragocjenu biljku – riječ je o skupini običnih, samozatajnih, sredovječnih tipova koji su, naizgled bez pretjeranog truda, nanizali neke od najljepših albuma novijeg britanskog pop-rocka.
Sve je počelo prije devet godina sa „The Seldom Seen Kid“, četvrtim studijskim izdanjem koje je manchesterskom bendu donijelo prestižnu nagradu Mercury i preko noći ih lansiralo u otočki mainstream, nakon čega su uslijedili podjednako kvalitetni i uspješni „Build a Rocket Boys!“, „The Take Off And Landing Of Everything“ te novi „Little Fictions“ kojim su ovih dana zaokružili svoj „poker asova“.
Usprkos spomenutim uspjesima, članove grupe i dalje na redovnoj bazi možete vidjeti kako tramvajem putuju na snimanje ili ispijaju piće u nekom od kultnih gradskih kafića, a čak i najveći koncerti, poput onoga koji sam prije nekoliko godina pogledao u rasprodanoj manchesterskoj Phones 4U Areni, više nalikuju svirkama za frendove, čak i kada pred njima stoji više od 10.000 ljudi. Guy je tom prilikom u par navrata „locirao“ osobe u publici kojima je posvetio pjesmu te je s dotičnim ili dotičnom i razmijenio nekoliko povika, dodatno izbrisavši granice između Elbowa i njihove publike.
Takav image zacementirali su stihovima u kojima se bave univerzalnim, svima nam toliko razumljivim temama o ljubavi, prolaznosti života, odrastanju i „fikcijama“ za koje se, unatoč svim razočaranjima i zabludama, i dalje očajnički pokušavamo uhvatiti.
Glazbeno, sedmi je studijski album trebao donijeti velike promjene u zvuku, izazvane odlaskom bubnjara Richarda Juppa kojeg su, barem u fazi skladanja, pokušavali nadomjestiti loopovima i ritam-mašinama. „Gentle Storm“, jedan od najavnih singlova, tako otvara beat koji bi u rukama nekog drugog vjerojatno postao početak plesnog hita, no u slučaju Elbowa predstavlja tek uvod u fini midtempo posvećen Guyevoj novopronašloj ljubavnoj sreći. „All Disco“, pak, u press materijalima je opisana kao pjesma inspirirana Black Francisom i Pixiesima, dok u konačnoj verziji više nalikuje Coldplayu iz dana kada su ovi još nešto i vrijedili.
U cjelini, ponovno su u pitanju raskošno aranžirane balade u kojima možemo prepoznati tragove artističkih vrhunaca Petera Gabriela, povremeno i kasnije faze Pink Floyda, orkestralni art-pop, ali i svu onu melankoliju koja je trajno zarobila duše slavnih Manchesteraca poput Morrisseyja i Iana Curtisa. Vrijedi izdvojiti i sedirane, pastoralno nježne „Head for Supplies“ i „Montparnasse“, pri čemu se ova druga zvukom pomalo naslanja i na „Lippy Kids“, tekstualno ključnu skladbu albuma „Build a Rocket Boys!“. Kreativni vrhunac nedvojebeno je ostvaren s osam i pol minuta dugom naslovnom pjesmom u čijem finalu vokal prati hipnotičan vrtlog psihodeličnih orkestracija, teme na klaviru kao ispale s kakvog filmskog soundtracka i hip-hop ritmova.
„Little Fictions“ je možda i najoptimističniji uradak Elbowa dosad iako se to prvenstveno i gotovo isključivo odnosi na tekstove. U glazbenom smislu sedmi album ne sadrži previše novoga i drugačijega, što mu je vjerojatno najveća vrlina i najbolja preporuka zbog koje biste ga trebali čim prije poslušati.
Ocjena: 9/10
(Concord, 2017.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
