Electronic Beats uz Patricka Wolfa, Dena Sorte Skolea, Erleda Ǿyea i Eyedress

Četvrto izdanje Electorinic Beatsa uspjelo je okupilo zagrebačke poklonike solidno ograniziranih eventa po prvi puta u Laubi, kući za ljude i umjetnost.

Patrick Wolfe na Electronic Beats Festivalu (Foto izvor: Facebook/Electronic Beats Festival)

Electornic Beats festival ima misiju promovirati i nametnuti se kao autoritet u izboru glazbe i dobro organiziranim zabavama diljem europskih gradova. Samo ako se istakne činjenica da su jednog Woodkida doveli pred publiku manjih evropskih gradova kao što su Dresden, Lisabon ili Zagreb već je hvalevrijedna misija. U noći koja se može slaviti i kao 25. godišnjica pada Berlinskog zida, održana je četvrta zagrebačka edicija EB-a.

Oronula zagrebačka četvrt vojarni sahranjene vojske, katoličkog imperijalizma i hrvatskog pravosuđa ugostila je sinoć nekoliko zanimljivih novih nada svejtske glazbene industrije.
S dalekog istoka večer je otvorio Eyedress, odnosno Idris Vicuña iz Manile, svojim nastupom uspio je privući polovicu od dvjestotinjak ranodospjelica na zabavu. Ako je par upitinika oko glave žanrovski moguće svrstati u psihodeliju onda je to definitivno njegova furka. Prva pomisao na prizor ovog pjevača u trenirci za bejzbol s parom rebi na očima koji izvodi nešto što povremeno zvuči kao sudaranje breakbeata i komercijalnog popa koji se pušta unatrag, a zatim kao klasično istraživanje pjevog hip-hopa ranih devedesetih, bila je gdje je tu glavni karakter kad odbaci sve preuzete uloge. Iz tog blagog kulturološkog šoka izvlači Facebook svojim promptnim odgovorima.

S obzirom na satnicu i veličinu slova na plakatu, član čarobne aktustične priče iz Skandinavije Erlend Ǿye zauzeo je poziciju glavne zvijezde večeri da bi nakon sedamdesetak minuta nastupa ostavio publiku pozitivno razjarenu, ali ipak razjarenu. Ipak smo izvukli deblji kraj kad su u pitanju Norvežani, pa nismo gledali Röyskopp! Još nije meni znan zabilježeni slučaj psihofizičkog maltretiranja izvođača od strane publike u pop/dance/electronica žanru po uzoru na scenu iz filma “Blues Brothers”. Jedan od kraljeva konvencionalnog, zlatni dečko kao da je svojim aranžmanima pokušao isprovocirati tako nešto na festivalu elektroničke glazbe. Oko sebe okupio je solidnu bandu iskusnih muzikaša od kojih se samo bradati, stilizirani američki seljak mogao klasicficirati u elektronsku glazbu s obzirom da je ispred sebe imao klavijature. Na čast i hvalu posljednjim minutama nastupa kad je apsolutni klimaks odnijela Ginsbourgova “La mour” koncert je festival pertvorio u plesnjak na kakvima su se upoznavali mladi u osamdesetima – red sentiša, red dvokoraka. Pa tko nije s partenrom izmjenio pijevni dijalog Jane Birkin i francuskog broja jedan među L’enfant terrible glazbenicima, nek mu YouTube bude škola. Ništa više nije kao te ’69, osim ljubavi naravno. Harmonični izričaja Erlenda Ǿyea nije me odnio dalje od zadivljujuće zajebancije terasnog benda u kojem on na zavidnoj razini vlada situacijom.

Konačno plesno tulumarenje do jutra isporučio je publici danski kolektiv Den Sorte Skole uz potporu vizualnih senzacija, također danske grupe autora Dark Matters.

U multikulturalnom miš-mašu okupljnom u proslavi “globalizacije putem mobilne aplikacije” definitvno nije bilo lako u tužnom Zagebu stati u cipele Patricka Wolfa kojem iz meni neznanih razloga nitko viđeniji sa zagrebačke gay scene nije došao dati podršku. Svoje oku i uhu ugodne vokalne i multiinstrumentalne mogućnosti Patrick je uprizorio na najpozitivnij način; pa jedini razlog izostanka same kreme zagrebačih homo pozitivaca i pozitivki nalazim u tome što nije izbio na glavnu poziciju line-upa. Njemački precizan početak nastupa uzrokovao je to da se posljednja pjesma koju je izveo u svojih sat vremena, “The City” mogla čuti nešto prije ponoći, kada se po riječima meštra od muzike Mate Škugora u “domaćem mentalitetu tek pomišlja na izlazak”. Još uvijek malobrojna publika dala je naslutut da su tu baš zbog još uvijek mladog Londočanina čija biografija pretočena u stihove je već sama ‘top of the pops of early 21-st century’. Ekstravaganciju kakvu si može priuštiti Rufus Waniwright. pomalo upražnjava i Patrick. Ne sjećam se kada sam vidjela nešto poztivnije i smješnije na pozornici: plavokosi ljubavnik s harmonikom tako nakinđurenom da bi svaki cigo poželio biti s desne strane od Patricka i potpuno izbezumljenog lica prijateljica na ničemu manjem i manje ozbiljnom od harfe s Patrickove lijeve srane. Nažalost produkcijski kirurzi s albuma „Lupercalia“ ipak nisu mogli doći podići sve na nivo savršenstva, no to bi bilo presmješno očekivanje. Solidan nastup prošao je tako bez previše oduševljenja.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh