Kroz sve ove godine ovaj album su održale odlične ideje, maštoviti pristup pjesmama i želja da ih se prezentira na drukčiji način od tadašnjih špranci, no doseg samog produkta za audiofilski ugođaj bio je ‘za male pare’. Do sada.
Croatia Records je 2019. objavila prvih šest albuma Električnog orgazma u svojoj CD box set ediciji „Original Album Collection“. Riječ je o formatu u kojem i oni slabije platežne moći mogu doći do vrijednih historijskih zvučnih artefakata ex-Yu scene, ili što bi Električni orgazam rekli u svojoj istoimenoj pjesmi: „Električni orgazam za stare i mlade, električni orgazam za male pare“.
Tom prilikom sam u osvrtu u dijelu koji se ticao debitantskog ostvarenja napisao: „Električni orgazam je startao s pozicije čistokrvnog punk benda, a vrijeme je pokazalo da je kasnije svaki bitan ex Yu bend isto krenuo s pozicije punk benda. No već je na „Paket aranžmanu“ Orgazam tom punku dao decentnu art notu na „Krokodili odlaze“, krećući time s pozicije koju je Johnny Rotten izgradio s PiL-om nakon Sex Pistolsa. Na tim postulatima počiva eponimni prvijenac iz 1981. godine čija istoimena naslovna pjesma donosi snažan krautrock prizvuk, ali sjeda i kao svojevrsna himna i obećanje budućoj posvećenosti pojmu ‘električni orgazam’ što u prenesenom značenju nije ništa drugo već rock and roll. S prvom pjesmom na prvom albumu Električni orgazam je uklesao svoj imperativ i time kao da je dao obećanje, kojeg se slijepo drži i dan danas. Upravo zbog tog iskrenog poriva taj album i dan danas zvuči svježe i moćno. To je album sukoba s okolinom, album koji nosi u sebi nekoliko punk rock evergrina od kojih „Nebo“, usuđujem se reći, spada u možda pet najboljih punk komada ikad napisanih na Balkanu.“
Tri godine kasnije, na 40. obljetnicu novog vala, Croatia Records je objavila bogata vinilna reizdanja „Paket aranžmana“, te prvih albuma Šarla akrobate, Haustora i Električnog orgazma koja su doživjela preobrazbu na bolje obzirom da je rađen poseban mastering s originalnih magnetofonskih vrpci. U usporedbi s „Original Album Collectionom“, ovog puta Električni orgazam nije „za male pare“, ali to je i realno za ovaj i dalje izuzetan i zimzeleni eponimni album koji i nakon 40 godina odolijeva zubu vremena u svakom pogledu.
Najveće osvježenje u cijeloj priči upravo su naknadni postprodukcijski zahvati, odnosno remastering kroz koji je ovo djelo prošlo. S finalnim uratkom na gramofonu, u neku ruku provokativnim žutim vinilom koji u supkulturi uvijek asocira na heroin, kao da po prvi put kroz zvučnike izlazi originalna ideja i nezamućene konture zvuka svim onim tehničkim nedostacima koji su mnoge albume na ovim prostorima skresali u startu. Oni stariji se sigurno sjećaju da su najtiražnija imena ex-Yu scene pored britanskih glazbenih studija i stranih producenta često znali i tiskati vinile na zapadu. Kvaliteta zvuka bila je oscilirajuća značajka ex-Yu diskografije, gledano i unutar samih kuća. Sve je ovisilo o tome radi li se za male ili velike pare.
Gore spomenuti novovalni bendovi i njihova djela bili su definitivno „za male pare“, nešto za što nitko nije računao da može preko noći zaljuljati postament na kojem je tada bio rock sedamdesetih, a o pop glazbi da se i ne govori. Tada nije bio ni iskovan termin „lo-fi“, a kamoli da se u umjetničkom smislu namjerno išlo u tom smjeru, jer je više-manje cijeli ‘glazbeni okoliš’ bio lo-fi, svi su stremili prema hi-fi-iju – od kućnog gramofona, pa nadalje. Stoga, ovu digresiju smatram bitnom, obzirom da živimo u vrijeme kad je lo-fi postao ‘najskuplja šminka’ u glazbenom svijetu što se samo može vidjeti i iz primjera jedne Billie Eilish čiji albumi upravo forsiraju taj ‘manje je više’ pristup i prodaju se kao alva.
Dakle, tek danas nakon remasteringa prvi album Električnog orgazma u produkcijskom smislu ne zvuči kao da se netko djetinjasto igrao u studiju. Kroz sve ove godine taj album su održale odlične ideje, maštoviti pristup pjesmama i želja da ih se prezentira na drukčiji način od tadašnjih špranci, no doseg samog produkta za audiofilski ugođaj bio je „za male pare“. Sad je to druga priča ponajviše iz razloga jer se doima da je bilo puno više prostora u remasteringu da se razdvoje neke frekvencije i da cijeli taj minimalistički sklop, u kojem nikad niste sigurni jesu li pionirski synthevi ‘slučajno ušetali’ u punk bend ili punk bend želi da i synthevi zvuče pankerski, oživi početni smisao u svoj svojoj punoći.
Tu album „Električni orgazam“ odskače u usporedbi s prvijencima Šarla akrobate i Haustora jer su oni rađeni i da instrumentalno budu superiorni u startu, dok je Orgazam tu tražio neki svoj, treći, put – između instrumentalističkog prefiksa potonjih i kempa VIS Idola koji je već s „Paket aranžmanom“ ‘mirisao’ na jugoslavenski egal Beatlemaniji.
Historijski glazbeni tokovi su kroz minula desetljeća od tada pokazali da jednostavni ‘djetinji’ sintetični zvuci i aranžmani nikad nisu izašli iz mode, kao što je i pankerski sirovi bunt opstao. Ambivalentnost ideje da tako nešto može ići zajedno zapisana je na ovom albumu koji je i dan danas nešto najavangardnije što je Orgazam proizveo.
Čisto zbog dodatnog razjašnjenja ove posljednje teze; Električni orgazam definitivno tu nije razvojno stao što pokazuje i naredni album „Lišće pokriva Lisabon“, no već na njemu su se razvili kao rock glazbenici i mogli su rastezati pojmovnik tog rock and rolla, ali su to radili blisko načinu kako se to radilo krajem 1960-ih, prihvativši postulate Woodstocka obrnutim vremenskim slijedom i time postali nišni predstavnici ex-Yu rocka, nekad više, nekad manje uspješni u jednoj od najdužih bendovskih karijera na ovim prostorima.
Iz te perspektive gledano, jedino na prvom album je Električnom orgazmu rock and roll išao na živce. Kao i svi njegovi postulati. Jedino nakon tog albuma niste znali što očekivati dalje – u smislu da se i to moglo raspasti poput Šarla akrobate i da, recimo, Gile potom postane slikar ili redatelj eksperimentalnog filma. U tom smislu je „Električni orgazam“ bio i ostao najveći rokerski odjeb rock and rollu – rock and rollu u koji se Električni orgazam potom trajno zaljubio.
Jedino ovaj album Električnog orgazma može biti neki soundscape nekog izložbenog konceptualnog postava u primjerice njujorškoj Momi ili pariškom Pompidouu. Jedino on je art. A sve drugo je ‘samo rock and roll’, što bi rekao Mick Jagger. A sada taj album na vinilu i zvuči kao art, a ne kao demo koji je prije 40 godina objavio Jugoton s premisom: „neka ide ovako, pa što bude“.
„Električni orgazam“ je sada vraški dotjerana „električna ljubavnica za ljude budućnosti“.
(Jugoton / Croatia Records, 1981. / 2021.)
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
