Godinu dana nakon što je snimljen live-album ‘En vivo en la Fabrica’, grupa Električni orgazam je na istom mjestu podarila nešto isto, nešto drugačije i opet pogodila.
Prošlogodišnja, tvornička i obljetničarska prezentacija albuma „Lišće prekriva Lisabon” donijela je reprezentativan live-album i dobar tulum, a ova, opet tvornička, i opet obljetničarska prezentacija albuma (ovaj put album obrada „Les Chansones Populaires”) je donijela sjajan after, nakon prošlogodišnjeg partyja, opuštenu svirku sastava koji se nigdje više ne treba dokazivati, ali svejedno svira izvrsno jer drugačije ne može, pogotovo nakon toliko duge koncertne aktivnosti i toliko neprekinutih godina provedenih zajedno u istoj postavi, koji se primiče broju 20.
Uz većinu pjesama koje redovito izvode, blok obrada u spomen albuma „Les Chansones Populaires” je opustio publiku i podsjetio koliko je Električni orgazam umio predvidjeti te 1983. godine. Tada su Srđan Gojković Gile, Ljuba Đukić i ekipa obradili „Locomotion” koja će kroz koju godinu postati hit za u to doba mlađahnu Kylie Minogue, otpjevali su „The Man Who Sold The World” koja će još malo pričekati da je obradi Nirvana, a poigrali su se i s „Citadel” Rolling Stonesa, s (u to doba ocijenjenog kao očajnog) albuma „Their Satanic Majesties Request” koji će u novije doba ipak biti prepoznat kao interesantno djelo. Početkom osamdesetih je i punk grupa The Damned objavila „Citadel”, tako da definitivno Gile, Ljuba i društvo nisu bili usamljeni u otkrivanju tog albuma Rolling Stonesa.
Set lista koncerta je bila koncipirana da počne u 1982. (s „Pođimo”) i završi u 1981. (sa „Zlatnim papagajem” na bisu). Između toga je Orgazam odsvirao seriju pjesama kojima je dotakao maltene svaki podžanr u rocku u zadnjih 40 godina. Iako se i prije znalo da je Električni orgazam stilski divergentan sastav, na ovom tvorničkom koncertu su opet iznenadili kako se prebacivanje iz žanra u žanr odvija lako i jednostavno.
U jednom trenutku, nakon „Blue Moon” slijedila je rock žerava „Gde smo sad”, nakon čega je išla laganica „Kapetan Esid”, pa bučni klasični rock „Svaka nova noć” i nakon toga su došle klaustrofobične „Svečane bele košulje” i „Seks, droga, nasilje i strah”, da bi opet aterirali na album „Distorzija” sa pjesmom „Ja sam težak kao konj”. Ljuba Đukić sve više samopouzdanja dobiva za mikrofonom, Srđan Gojković Gile i Branislav Petrović Banana su uigrani gitaristički par, a neočekivano iznenađenje su dali bubnjar Blagoje Nedelković Pače i basist Zoran Radomirović Švaba ekspresivnom svirkom na neobično atmosferičnoj „Afrika” i dekonstruiranoj verziji „I’m Waiting For The Man”. Jaka koncertna aktivnost grupe je dala mogućnost članovima da se igraju na sceni kao početku karijere bez straha od uprskavanja pjesama, a posveta albumu „Les Chansones Populaires” je neočekivano uspjela.
Prije dvosatnog koncerta Električnog orgazma svoje viđenje punka i garažnog rocka dala je grupa TV Eye predvođena režiserom i glumcem Miranom Kurspahićem. Kurspahićev glazbeni ukus je teško ne simpatizirati, a nastup grupe TV Eye je zaslužio palac gore: u po definiciji nezahvalnoj poziciji predgrupe momci i njihova gošća Mirna Škrgatić su dobro zabavili sebe i to bez problema prenijeli na publiku. Ako ime grupe sugerira na Iggy Popa, to je zato Miran uistinu voli glazbu i pojavu Iggyja Popa i neprežaljene grupe The Stooges, čijom pjesmom (samo jednom možete pogađati kako se zvala) su završili svoj set. Poveznice s Orgazmom su prisutne i preko činjenice da se bend koji je prethodio Orgazmu zvao Hipnotisano pile, prema sintagmi iz Iggyjeve pjesme „Lust For Life”.
S obzirom da ne poznajem Iggyja, ne znam što sad radi i kakvu muziku sada sluša, ne mogu tekst završiti rečenicom „Iggy Pop bi bio vrlo zadovoljan na ovakvom koncertu”, ali zato mogu reći: „Iggy Pop kakvog zamišljam u svojoj glavi, jamačno bi uživao na ovakvom koncertu”.