Da je kvalitetniji, ovaj film ne bi bio toliko nagrađivan.
Godina drvenog zmaja 2024. je, retrospektivno gledajući, i na filmskom planu bila poprilično drvena s tek nekoliko sjajnih naslova, gomilom razočaranja i cijelim nizom filmova koji su u meni probudili tek uzdah: “Meh”.
“Dune: Part Two” je suvereno nastavio tamo gdje je prvi dio naprasno stao, “Challengers” je servirao malo dobrodošle erotike, “Rebel Ridge” je bio svijetli primjer gotovo izumrlog pojma kvalitetnih žanrovskih filmova, Wenders je tražio i našao zen u “Perfect Days”, “Love Lies Bleeding”, da bi s par nadreastilničnih ideja manje bio kandidat za najbolje ovogodišnje ostvarenje, dok se kao “sleeper” hit profilirao “Longlegs”, horor u kojem je Osgood Perkins pokazao svu raskoš svog redateljskog i nešto manje scenarističkog talenta.
Od ostalih razvikanih naslova, “Civil War” je imao sjajnu ideju i vrlo suspektnu realizaciju (tipično za stvaralaštvo Alexa Garlanda), “Cocnlave” je do zadnjih 15 minuta bio briljantan, nakon čega je uslijedio možda i najstupidniji i najnepotrebniji završetak kojega sam ikada vidio, “Furiosa” je bio odveć brbljav, dug i nepotreban dodatak Mad Max franšizi, “Gladiator II” je bio još jedan dokaz da nam je dobri stari Scott zreo za penziju, “Deadpool & Wolverine” je bio Marvelov pogodak nakon tuceta teških promašaja koji su završili daleko čak i od okvira gola, “Romulus” je bio prihvatljiv i ni po čemu toliko uvredljiv kao protekla dva filma u “Alien” univerzumu u kojemu se već tada vidjelo da je vremešni Ridley pogubio konce, a radije ne bih o “The Room Next Door” budući da ćete teško u filmofilskim krugovima pronaći većeg hejtera djela Pedra Almodovara od moje malenkosti.
Osim gore spomenutih naslova (i nekolicine filmova koje još nisam stigao pogledati), žanr koje je definitivno obilježio godinu na izmaku su poprilično iznenađujuće mjuzikli. Prvo je “Joker: Ludilo u dvoje” sablaznio i razočarao sve ili barem gotovo sve, da bi zatim “Wicked” pred kraj godine poharao kinoblagajne i okitio se sa 4 nominacije za Zlatni Globus (i čak 11 za Critics’ Choice) dok je dosadašnju sezonu nagrada poharao(la) “Emilia Pérez”, najnoviji uradak francuskog veterana Jacquesa Audiara koji je nakon dvije nagrade u Cannesu (kolektivno za najbolje glumice i nagradom žirija), osvojio sve najbitnije nagrade na europskim Oscarima (ovim putem čestitam Nebojši Slijepčeviću i cijeloj ekipi na fantastičnom uspjehu), te se može pohvaliti s deset nominacija i za Golden Globe dok je dvoznamenkasti broj nominacija vrlo realna opcija i na predstojećim Oscarima.
Radnju filma je zapravo teško opisati u kratkim crtama i pritom ne ispasti ridikulozan, što je možda i najbolja demonstracija Audiarove suverene i sposobne režije, budući da to na ekranu frapantno dobro i funkcionira. Osim toga velik dio užitka u gledanju proizlazi iz toga što ne znate gdje ta psihodelija vodi, pa ću zato o samom sadržaju sve sažeti u jednu rečenicu. Šef meksičkog narkokatela (Karla Sofía Gascón) želi postati žena i pritom on(a) i svi oko njega(nje) o svemu tome, i još koječemu drugom, neprestano pjevaju.
Baveći se vrlo aktualnom temom (da sam zloban bih upotrijebio termin “u modi”, ali ja to, naravno, nisam), transrodnih osoba, kao i problemom kriminala u Meksiku, te njihove korumpirane vlade (hej Jacques, dobrodošao si i ovdje), vremešni, ali još nipošto ne i za mirovinu zreo, Audiar je izašao iz svoje zone komfora tvrdih francuskih krimića snimivši djelo kojim je doživio svoju odavno zasluženu međunarodnu afirmaciju naslovom koji, nažalost, ni po čemu nije trebao biti mjuzikl.
Iako je sama ideja izrazito nategnuta, vrlo kvalitetno napisan scenarij, te sjajno proflirani likovi su dovoljno dobar temelj za čisto, punokrvno žanrovsko ostvarenje u kojemu bi se sve teme podjednako kvalitetno obradile, jedino bi sve to bilo kraće i konciznije, jer se dva sata i petnaest minuta trajanja filma pred kraj itekako osjeti.
Iako su songovi zarazni i ne odveć dugi, sjajno orkestrirani, vrlo sposobno otpjevani i uvijek u funkciji radnje, čovjek se ne može oteti dojmu da je sve skupa ostvarenje autora u trećoj dobi koji se htio okušati u nečem novome dok još stigne. Kao što si djedica po prvi puta želi priuštiti vrhunsku kurvu ili bakica konačno obući Manolo Blahnik cipele (može i obrnuto, da ne bih ispao seksist), tako se izgleda i Audiar, koji je ujedno, kao i za sve svoje filmove, i autor scenarija, odlučio u 72. godini života okušati u mjuziklu.
Premda su mjuzikli najčešće veseli i u toliko boja da bi i daltonistu pozlilo, redatelj je ovdje intrigantno odlučio ostati vjeran svom vizualnom prosedeu mračnih, turobnih i mizantropično depresivnih atmosfera kakav njeguje još od svog filmskog debija iz 1994. “Regarde les hommes tomber”, samo što je sve to začinio nizom pjesmica što, iako zvuči kontradiktorno, u praksi izgleda koherentno, nudeći drugačiji tip mjuzikla od onoga na koji smo navikli.
Ovakva ostvarenja oduvijek služe kao platforme za krasne glumačke kreacije što je, uglavnom, slučaj i ovdje. Karla Sofía Gascón je španjolska glumica koja se 2018., baš kao i naslovna junakinja filma, podvrgnula promijeni spola, te očito crpeći iz vlastitog iskustva izrazito sugestivno, moćno i uvjerljivo glumi svoje likove neovisno o kojem spolu je riječ, međutim otkriće filma je svakako Zoe Saldana u ulozi njezine odvjetnice.
Premda je riječ o glumici koja se pojavila u tri filma koja su postigla najveću zaradu na kinoblagajnama u povijesti (eto zgodnog pitanja za pub kviz), Saldana se u tim visokobudžetnim limunadama, gotovo uvijek pod nekom maskom, nije nikada doimala kao odveć darovita glumica. Ovdje je konačno dobila priliku prikazati svu raskoš svog talenta; u dramskim scenama je vrlo prirodna i uvjerljiva, a posebno je upečatljiva u glazbenim sekvencama gdje je podjednako dobra u pjevačkom i u plesačkom aspektu i zaslužna je za najupečatljiviju dionicu filma koja se odvija za vrijeme gala večere.
S druge strane tu je Selena Gomez. Da je Hrvatica, pitao bih se u kojoj je stranci, a ovako se ne mogu dovoljno načuditi općoj pomami za dotičnom. Njezina Jessi, koja je bivša (ili još uvijek sadašnja, ne znam točno) žena narkobosa, cendrava je i histerična, a njezina interpretacija je infantilna, što je u izraženoj koliziji s ostalim moćnim glumačkim ostvarenjima. Povrh toga je na udaru kritika zbog lošeg španjolskog, iako o tome ne mogu suditi jer se moje poznavanje jezika svodi na gledanje “Esemeralde” i “Otimačice” u djetinjstvu.
Kad smo kod toga, iako se radnja filma na trenutke može doimati toliko sapuničasto u usporedbi s kojim je “Marisol” kapitalno naturalističko ostvarenje, film je još jedan dokaz kako vješta redateljska ruka može i od dubioznog materijala stvoriti vrijedno umjetničko djelo, poput spretnog kuhara koji od groznog komada mesa napravi jelo vrijedno Michellinove zvijezdice, ili u ovom slučaju, Oscara.
I tako dolazimo do najveće ironije. “Emilia Pérez” nije ni po čemu trebala biti mjuzikl i da je film lišen glazbenih segmenata, bio bi znatno bolje ostvarenje. Međutim, onda nikada ne bi pokupio sve te silne nagrade, već bi se izgubio u moru sličnih krimića. Ovako kao bizaran hibrid strši i dolazi do izražaja, pa dolazimo do zaključka sumanutijeg i od njegove fabule: da je kvalitetniji, ne bi dobio toliko nagrada.
Bolje biti viđen nego biti dobar.
Ocjena: 7/10
(Pathé, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
