Emmet Cohen na klaviru, Phillip Norris na kontrabasu i Kyle Poole na bubnjevima sinoć su na pozornici zagrebačkog Kina Studentskog centra u devedeset minuta dokazali zašto ih zapadna jazz kritika drži jednim od ponajboljih jazz trija današnjice.
Emmet Cohen Trio ujedno je zatvorio i uspješni ovogodišnji 15. Zagreb Jazz Festival, ili možda bolje kazati sezonu JAZZG-a, kojeg je odlikovalo i nekoliko rasprodanih koncerata u spomenutom prostoru koji prima tisuću posjetitelja. Sinoćnji koncert nije bio rasprodan, ali obzirom da je samo galerija dvorane bila prazna može se zaključiti i da je i ovaj nastup bio dobro posjećen. Emmet Cohen Trio nastupio je po prvi put u Zagrebu i izazvao veliko oduševljenje praćeno dugačkim aplauzima koji su pozdravljali virtuoznost izvođenu s lakoćom, te svojevrsni duboki naklon trija prema tradiciji jazza i skoro religijsko štovanje tog glazbenog izričaja od strane samog sastava.
Emmet Cohen, Phillip Norris i Kyle Poole bili su u zbijenoj formaciji na pozornici, blizu jedan drugog, kako ništa ne bi stajalo na putu svakom migu i gestikulaciji lica u komunikaciji tijekom zvukovne magije koju su stvarali. Uz to Cohen se pokazao i kao iskusni i opušteni konferansije. Ne sjećam se kad je neki vođa jazz sastava tako detaljno emotivno opisivao svoje kolege u bendu, iskazivao im udivljenje i objašnjavao od čega ono polazi i proizlazi, a sve što je rekao o njima, dokazano je i pred publikom u sviračkom dijelu.
Za Phillipa Norrisa je rekao kako je njegov živahni pristup kontrabasu inspirativna duša sastava, nešto što nadahnjuje, pumpa tempo i drži tenziju na način da bi se uz glazbu moglo i zaplesati. Tako je i bilo. Norrisov groove bio je neodoljiv i zbog virtuoznosti i zbog maštovite fokusiranosti, posebno tijekom solo improvizacijskih točki.
Za Poola, s kojim svira svakodnevno od vremena pandemijskog lockdowna, je kazao kako nije bubnjar u klasičnom smislu, već netko tko promišlja bateriju ispred sebe kao instrument, kao nešto iz čega treba izvući nešto što iznenađuje. Pool je točno bio takav, kao što i njegove solo točke nisu bile samo solo točke, već momenti kad je on suvereno preuzimao vodstvo u bendu ne dopuštajući Cohenu i Norrisu opuštanje, već ih navodeći na unisone tematske akcente koji su također pridonosili tenziji ritma tijekom bubnjarskih impro izleta.
Cohen pak odaje dojam da ne postoji glazba na ovom svijetu koju on nema u svom malom prstu, ili, bolje reći u svojih deset prstiju koji su neviđenom lakoćom klizili po crno-bijeloj tipkovnici i zaigrano se igrali zvučnim motivima. Bio je i stalno nasmijan i spreman za izazove, kao da ga je netko nekim slučajem danima držao podalje od klavira, a on sretan kao malo dijete kad ga se konačno dočepao na koncertu.
Ništa ga nije smelo te večeri, čak ni jedan ženski krik „Free Palestine“ iz posljednjih redova koji je odjeknuo dvoranom prekidajući ga u govoru, na što je dodao: „I to“, kao problem koji pritiska mnoge u kriznoj nam današnjici. Iako, ruku na srce, ovaj njujorški glazbenik koji predvodi rasno miješani sastav nije ‘prava adresa’ za skupljanje bilo kakvih političkih i aktivističkih poena. Tako se i doimalo sinoć da taj usamljeni povik nije bio upućen njemu zbog eventualnih njegovih stavova, već zbog njegovog porijekla, a to je neugodnost koju nitko ne zaslužuje da mu se dogodi.
Na koncu, Emmet Cohen živi i stvara kroz prizmu kulturnog ambasadora na tragu one prizme kroz koju su djelovali velikani kao što su Dizzy Gillespie i Lous Armstrong u godinama poraća nakon II svjetskog rata, kad su donosili jazz glazbu i u najudaljenije točke svijeta i ujedno bili prvi predstavnici jazza uopće u tim sredinama.
Istim tim velikanima jazza je Emmet Cohen Trio udijelio počast i sinoć u Zagrebu. Primjerice, odsvirana je Gillespiejeva „Tin Tin Deo“ na način kao da se susrela s utjecajima brazilskog ritma. Trio je time na licu mjesta odašiljao poruku o univerzalnoj vrijednost jazz izričaja koji je bez obzira na ‘godinu proizvodnje’ gotovo vječito podatan i inspirativan za nove interpretacije i improvizacijske igre. A opet, sve je od uvodne „Without A Song“ koju je 1929. napisao Vincent Youmans, i koja je transžanrovski inspirirala velikane od Franka Sinatre do Willieja Nelsona, bilo ugođeno kao putovanje vremenskim strojem kroz razdoblja jazza – swing je vodio do bebopa i hard bopa, latin jazz se spuštao do juga Brazila, dok je središnji dio bio u znaku modalnog i free jazza, ali i noir jazza.
Gotovo da nije bilo ‘zvučnih vrata’ na koja nije pokucao trio koji se kamelonski i fluidno prilagođavao svakoj situaciji dokazujući da je jazz prvenstveno komunikacija između glazbenika. Dakako ta komunikacija u virtuoznom Emmet Cohen Triju spadala je u sam glazbeni Olimp, a opet ‘vozili’ su cijelo vrijeme po rubu u kojem je njihovo ‘tumbanje po prošlosti’ moglo biti shvaćeno kao soundtrack snobovskih penthouse zabava i istovremeno kao avangardnog naklona klasicima – taman da nepce jazz sladokusaca bude konstantno izloženo najrazličitijim paletama aroma, kao i da ‘slučajni padobranci’ mogu zadovoljno konstatirati kako ih jazz nosi i ne izlaže teško prohodnim progresivnim obrascima.
Emmet Cohen Trio sinoć su bili istinski ambasadori jazza sa željom da nitko ne ostane zakinut, a to je izuzetno teška misija. Kvalitetniji božićni koncert zagrebačka publika nije mogla dobiti. Stoga, Puležani ne bi trebali propustiti svoju priliku, obzirom da sastav nastupa u petak u Istarskom narodnom kazalištu.