Eric Clapton & Friends ‘The Breeze, An Appreciation Of JJ Cale’ – hommage album godine

Veliki su oni (što ne vrijedi samo za glazbenike) koji su u stanju napraviti odmak i shvatiti svoju pravu ulogu. Što su slavniji i utjecajniji, utoliko je teže, jer su i iluzije veće. Eric Clapton je jedan od tih velikih. Ne zato jer je istinski glazbeni velikan našeg vremena, već stoga što je nema problema oko toga da iskreno navede svoju ulogu u kozmosu u kojem djeluje.

Eric Clapton & Friends 'The Breeze, An Appreciation Of JJ Cale'

Clapton je tako i u svom posljednjem intervjuu za Rolling Stone jednostavo zaključio da je on samo glasnik, da je to njegov životni poziv i sveo ga na dvije rečenice: „Gledajte ja sam čuo za ovo. Možda se i vama svidi.“ U konkretnoj situaciji taj za kojeg je odavno bio čuo i čije pjesme je svirao, s njima se probio (i po njima će biti zapamćen) su pjesme JJ Calea s kojim je, kad se sve uzme u obzir, jako kasno po prvi put zajedno ušao u studio. Bilo je to tek 2006. godine kako bi snimili zajednički album „The Road To Escondido“, o opet, desetljećima su bili jedna od najčudnijih kombinacija koje je glazbeni svijet vidio – Clapton je bio Caleov najveći štovatelj, a paradoksalno su Caleove pjesme postajale hitovi kad ih je izvodio Clapton. Ta simbioza ‘na daljinu’ funkcionirala je s dubokim obostranim poštovanjem i osobnom skromnošću i kod jednog i drugog, tolko da se činila pomalo i nestvarnom.

Clapton je stoga istinski bio pogođen Caleovom smrću. Za njega je to bio odlazak učitelja – skromnog čovjeka koji je po Claptonovim riječima bio jedini koji je gracioznom jednostavnošću spojio blues, folk i jazz, što je za njega bila prava americana – melting pot američke glazbe.

U tom svjetlu Claptonov hommage album JJ Caleu i njegovim pjesmama nešto je što treba gledati u puno višoj kategoriji od ‘uobičajenih’ tribute albuma. „The Breeze, An Appreciation Of JJ Cale“ koji je Clapton snimio s prijateljima, tj. s Markom Knopflerom, Johnom Mayerom, Williejem Nelsonom, Tomom Pettyjem, Derekom Trucksom i Donom Whiteom sadrži 16 Caleovih pjesama, a kako Clapton navodi, riječ je samo o užem izboru, dok je snimljeno puno više. A hoće li biti i nekog „Volume 2“ izdanja teško je reći u ovom trenutku.

Hommage je nazvan po pjesmi „Call Me The Breeze“ iz 1972. godine, koju je (kako je to izgleda moralo biti u Caleovom životu) proslavio jedan drugi južnjački bend – Lynyrd Skynyrd. U izvedbi Claptona i prijatelja ona je daleko bliža originalu svojom mješavinom samozatajne poletnosti – istinski glazbeni ‘povjetarac’ i vjerojatno najbliže onome svjetlu u kojem ju je JJ Cale doživljavao.

Po poznatoj definiciji Quncyja Jonesa, nedvojbenog velikana američke glazbe čiji je rad ovjenčan s čak 27 Grammyja, po kojoj je pjesma i isključivo pjesma najvažnija u modernoj glazbi, ista se može primijeniti na „The Breeze, An Appreciation Of JJ Cale“ kao dokaz Caleove skladateljske i tekstopisačke veličine i značaja. Nema tu loše pjesme, sve je znalački odmjereno i u funkciji same glazbe kao takve. Te pjesme mogu izvesti i lošiji glazbenici i one će i dalje zvučati dobro, a kad se okupe Clapton i navedeni ‘prijatelji’ – sve iskusni vukovi svih generacija, stvar ne može nikako biti upropaštena.

Što se tiče samog Erica Claptona čijih preobrazbi smo se naslušali tijekom dugog niza godina, nakon ovog albuma opet još jednom postaje blagodano jasno da su on i JJ Cale dvije ruke istog tijela. To je Clapton u svom ‘izvornom obliku’. Bio je i ostao najznačajniji Caleov glasnik. Nikome to toliko ne leži kao njemu.

Ocjena: 9/10

(Bushbranch / Surfdog / Universal Music, 2014.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X