U četvrtku nakrcanom klupskim događanjima u gradu izbor je pao na Erotic Biljan And His Heretics u KSET-u – sigurnu dozu prvoklasnog ‘garažiranja’ od jednog od ponajboljih garage rock bendova koje Zagreb ima.
Razlog koncerta bio je promoviranje „The Devil Stole My Record“, prvog vinilnog izdanja grupe Erotic Biljan And His Heretics objavljenog ljetos. KSET nije bio pun, ali nije bio ni prazan, već sasvim ugodno popunjen, a mogao je i zericu više da već ‘poslovično’ ispred pozornice ne zjapi rupa u koju bi ugodno stalo još tri reda ljudi.
Bilo bi isuviše suhoparno reći da su „Biljani“ bili standarno dobri uživo. Taj bend, uostalom, uživo nikad nije razočarao, iako nikad nije potegnuo neku veću popularnost.
Možda upravo zbog te svoje stopostotne posvećenosti pravovjernom garažnom rocku i bez želje da se nekome svide ili proguraju mimo svojih postulata i gabarita koje su sami omeđili.
Da iskoristim frazu Mire Kusačića iz pulskog Messerschmitta; Erotic Biljan And His Heretics su također s vremenom došli do statusa svojevrsnog boutique rock benda za probranu raju, koji na pozornici zvuči uigrano kao da turneja nikada ne prestaje, a u biti je riječ o zaljubljenicima u to što rade koji troše svoje slobodno vrijeme kako bi uglačali tu svoju vintage besprijekornost.
Stoga, da, išao sam te večeri na sigurni rock šus i dobio to po što sam došao u najstarijem živućem rock klubu u gradu u kojem je bend na pozornici dobrano evocirao na neki New York iz perioda kad su se tamo ispisivala najbolja poglavlja rock kulture općenito. Uvodna „Frenzy“ odmah je oživotvorila taj osjećaj, a odmah potom nizale su se „Disgrace“, „Hello Anger“ i „Stomp On The Honk“.
Divlji Jura ni ovog puta nije propustio šetanje kroz publiku, dok su Biljan i Žalac po tko zna koji put dokazivali na pozornici što znači inteligentno i smisleno uparivanje dvije električne gitare kroz aranžmane. „Death Waltz“, „Hurricane“ i „Street Survivor“ dominirale su središnjim dijelom koncerta iako se stvar zahuktavala što je više išla prema kraju na kojem se kulminacija dogodila kroz najpopularnije pjesme benda „Supersticky“ i „Rock ‘N’ Roll Revolution No. 5“.
Možda je vrag Biljanu i njegovim hereticima uz ploču ukrao i slavu, ali smisao im nije mogao oteti, a to je ujedno i najveća vrijednost ovog benda kojem i dalje ne treba nikakva ‘ljepljiva priča’ da bi kao iz revolvera ispraznili cijeli bubanj rokenrol metaka ravno u publiku. Pa k’o živ, k’o mrtav.