ESC Life: Loš cover bend može biti dobar autorski bend

Grupu ESC Life možda bi bilo najjednostavnije objasniti kao onu kojoj glazba nije sredstvo, već cilj. Pa kad taj koncept ‘grupno-duševne terepije’ izrodi ozbiljan, ali neopterećeni, autorski rad onda se dobije taj zanimljiv oblik eskapističkog rock benda koji je oko sebe izgradio auru koja njegove članove brani od loših vanjskih utjecaja bilo koje vrste. Koliko su tendenciozni i pretenciozni, toliko istovremeno i nisu. Kako god se okrene, uspjeli su svoju formulu svesti na ono osnovno pitanje: ‘Sviđa li vam se njihova glazba ili ne?’ koje je potpuno oslobođeno svih ostalih ‘primjesa i sastojaka’.

ESC Life (Foto: LameOH)

Spletom okolnosti ESC Life su trebali nastupati prvog dana Zagreb Beer Festa, ali će nastupati zadnjeg uslijed neočekivanog prodora ‘zimskog’ vremena koje nas je zateklo ovih proljetnih dana u Zagrebu. Razloga za svirku itekako ima jer je grupa u fazi koncertnih promocija svog drugog studijskog albuma “Born To Be Mild” koji se na Dan prodavaonica ploča u travnju ukazao i u obliku vinilne ploče. O svom eskapističkom receptu za ‘preživljavanje stvarnosti’ popričali smo gitaristom Antom Ljubičićem i pjevačem i basistom ivicom Antunovićem Narančom.

Koju poruku u vašem eskapističkom univerzumu nosi sintagma „Born To Be Mild“, koja bi se dakako trebala referirati kao suprotnost na onu legendarnu „Born To Be Wild“ Steppenwolfa iz šezdesetih godina prošlog stoljeća?

Ante: Naranča je autor tekstova, ali mi smo Born to be mild.

Naranča: Tako je. Tekst veliča našu vanilla stranu i djelomična je posveta velikanima kao što su Kevin Seconds i Ian MacKaye. Jebiga, možda jesmo bezveznjaci koji se nikad nisu rokali heroinom i rezali na bini, ali evo, ta naša umjerenost nas je dovela tu gdje jesmo i hvala joj. Živi smo i, da kucnem o drvo, zdravi i dao Svemir da tako i ostane. Svaka čast i sjajnoj grupi Poison Idea, ali nije rock’n’roll način života baš za svakoga i mislim da je to bitno prepoznati prije nego vam prodaju priču kako nisi frajer ili frajerica dok ne popiješ gajbu Tomislava na prazan želudac.

Ante: Meni banalizacija glazbe postaje sve zabavnija, čekam da vidim dokle to može dalje ići. Gdje će to na kraju puknuti, kad će doći moment zasićenja i kad će netko reći: “Jebote puna mi je kapa ovih preproduciranih, kompjuterski popravljenih govana”?

Odabrali ste da poruka ta pjesme dakako objedinjuje sve ostale kao naziv albuma. Je li vam to svima bilo jasno već u samom startu ili ste imali nekih drugih ideja i što je, dakako, u tom slučaju bilo presudno za izbor „Born To Be Mild“?

Naranča: Morat ću vas razočarati, ali smo se ovime bavili puno manje nego što mislite. Jednostavno je dovoljno fora zvučalo da objedini sav taj materijal kojeg smo godinama kuhali. “Born to Be Mild” nije konceptualni album.

Pjesma „The Worst Cover Band Ever“ sprda se popularnim trendom cover / tribute bendova. Što je po vama krenuo ‘u krivom smjeru’ da smo dobili to što smo dobili?

Naranča: Ne sprdamo se s time i zapravo tekst nema veze s tim trendom, pošto su cover band i tribute band dvije različite stvari. Bio sam inspiriran činjenicom da smo sastavili bend koji, kao, želi svirati u određenom stilu, ali se teško mogao dogovoriti oko ijedne tuđe pjesme koju bi svirao. To je prvi stih pjesme. Sad kad razmišljam o tome, malo me podsjeća na pjesmu “Muzičari koji piju” od Riblje Čorbe.

Ante: Teško pitanje, s jedne strane shvaćam ekipu koja svira u tim tribute bendovima jer je to ok način za zaraditi pare. Pa i sviranje u svatovima je svojevrstan cover bend, a ljudi moraju od nečega živjeti. Mi smo nekako skužili da su šanse za život od glazbe u našim godinama minimalne, pa sviramo ono što volimo i guštamo o tome. A zašto su ti cover bendovi toliko popularni, možemo samo nagađati. Cijelo društvo je takvo da vrlo malo ljudi želi eksperimentirati ili slušati nekakvu “alternativniju” glazbu, iako nas ne smatram alternativnim bendom. Možda je to jednostavno fora kao i s malo starijim žanrovima od rocka. Ono, jako mali broj ljudi će slušati nova stremljenja u jazzu, ali će se rado pohvaliti da imaju Milesa Davisa u kolekciji. Stvar je i u dostupnosti, kad već ne možeš slušati neke stare hitove jer su glazbenici ili mrtvi ili ne dolaze na ova područja, onda odeš slušat nekog kako kasapi ROOOLLIN ROOOOLLIN ROOOOLIN DOWN THE RIIIVER.

Koja je priča te pjesme? Kako je nastala? Koga je i koji tribute bend posebno od vas’pogodio u žicu’?

Ante: Pa zapravo je pjesma o nama, mi smo Worst cover band ever, guramo našu teško zarađenu opremu, da bi svirali svugdje gdje možemo, coveri nam nisu neki, čuli smo da zvučimo kao Superchunk za siromašne, ali loš cover bend može biti dobar autorski bend. I to je to. Ne pogađaju me tribute bendovi u žicu, osim kad sam vidio najavu talijanskog Radiohead tribute benda – bilo me je strah i pomisliti kako neki Enzo kasapi njihov materijal.

Naranča: Moram priznati da se ne mogu zamisliti u ulozi nekoga tko je odlučio gažu bazirati na opusu jednog benda, ali evo, sinoć smo Ante i ja pričali kako bi bilo sjajno okupiti 2 Tone tribute bend koji bi svirao ska klasike. To je i nešto što bismo i sami voljeli da nas zabavlja na slaninijadi u Sikirevcima ili bilo kojoj manifestaciji na kojoj peku langoše. Tko zna, možda se nekad i okuražimo unatoč diskutabilnoj isplativosti gažerskog benda koji ima 7 članova. Volim langoše.

Još jedan moment ironiziranja sadašnjosti izvire iz pjesme „Chainstore Radio“. Općenito se stječe dojam da vas posebno pogađa sveopća banalizacija glazbe, čime gubi na značenju koje je za vas imalo nekad. Istina?

Naranča: Malo sam se igrao s riječima čekajući u podužem redu na blagajni. U to vrijeme je taj lanac supermarketa, kako bi ušparao neku siću, umjesto hitova odlučio terorizirati blagajnike i mušterije s nekim namjenskim generičkim govnom sklepanim da bi bila jeftina glazbena pozadina. To je uvreda svim popularnim hitovima i ljudima koji vole glazbu. Srećom, u međuvremenu su odustali i vratili mi Springsteena i Beyonce, da lijepo pjevušim dok biram grašak. Pop hitovi i supermarketi se vole i tko pokuša narušiti taj sljub zasluženo će biti dočekan vilama i bakljama. S druge strane, životna mi je želja pustiti cijeli album od Flippera u shopping centru i promatrati ponašanje ljudi u tom okruženju.

Ante: Iskreno, meni banalizacija glazbe postaje sve zabavnija, čekam da vidim dokle to može dalje ići. Gdje će to na kraju puknuti, kad će doći moment zasićenja i kad će netko reći: “Jebote puna mi je kapa ovih preproduciranih, kompjuterski popravljenih govana”? Možda je tom cijelom cover pokretu pomogao i YouTube te ova reality sranja gdje je glavna poanta otpjevati tuđu pjesmu sa što više groznog fraziranja. Kao kad je u devedesetima kod nas krenulo ono loše kopiranje lošeg američkog RnB-a. Najdraži cover bend su mi bila Četiri Asa, naletio sam u Jelsi na njihov koncert prije petnaestak godina, bila je bomba.

Ante: Nekoć je rock bio taj progresivni faktor i u jednom trenutku popularan. Što nam je to donijelo, osim toga da Prljavo kazalište postoji trideset godina predugo?

Koje je to nekadašnje značenje, koje se izgubilo po putu? Za što su to mladi danas zakinuti?

Ante: Nisu mladi danas zakinuti za išta, imaju internet, nek googlaju. Nekako mi se čini da je uvijek većini ljudi glazba bila kulisa i nisu joj pridavali veće značenje od toga. Samo što je nekoć rock bio taj progresivni faktor i u jednom trenutku popularan. Što nam je to donijelo, osim toga da Prljavo kazalište postoji trideset godina predugo?

Naranča: Mladi su zakinuti za to da moraš tražiti tko po gradu ima to i to, da bi na kraju pokušavao uživati u kaseti sa snimkom pete generacije na kojoj se jedva razaznaje išta. Ne ponovilo se nikad. Danas je bolje.

Pjesma „Close Without Banging“ dotiče se prvog postulata ‘ nekadašnjge svetog rock trojstva sex, drugs & rnr’, koji danas više ocrtava puritanstvo koje se uvlači u sve društvene pore. Koliko po vama sve to u sadašnjosti ima veze s čistunstvom, a koliko s licemjerjem?

Ante: Puritanstvo i licemjerje, kao i većina problema u ovoj državi, imaju veze s tim da trideset godina nitko nije imao hrabrosti uvesti kvalitetan građanski odgoj u ovoj zemlji i podučiti ljude što je smisao demokracije.

Naranča: To što je Ante rekao stoji. E sad, ovo će zvučati će nevjerojatno, ali “Close Without Banging” nema veze s tim. Malo sam se poigrao i zamislio “Heroes 2”. David Bowie je pjevao o zabranjenoj ljubavi za vrijeme DDR-a, a ja sam vam dao antiklimaktični nastavak. Zid je pao, oni su bili zajedno, ali su nakon nekog vremena shvatili da su jednostavno nekompatibilni.

Koliko ste općenito radili na novom albumu i jeste li Marka Mrakovčića imali u planu još od prvog albuma?

Ante: Pjesme su nastajale u rasponu od dvije godine, a snimanje se odužilo na par mjeseci, zbog privatnih i poslovnih obaveza. Na Marka smo računali od prvog albuma jer je raja, radi dobar posao, ugodno je s njim snimati i tolerantan je prema našim zahtjevima.

Naranča: Mark ima sposobnost izvlačenja maksimuma iz muzičara i sjajan je psiholog. Kad smo snimili prvi album, znao sam da moramo snimiti još najmanje jedan s njim. Drugačiji album, drugačijim metodama.

ESC Life ‘Born To Be Mild’

Kako je Lovro Škiljić ušao u priču, mislim mora se priznati da mu je ilustracija covera odlična?

Ante: Ne sjećam se tko ga je zvao, ali znamo ga još od dana forum.hr-a, s Radija Student, a surađivao je i s Potlistom. Bio je to pun pogodak.

Naranča: Bilo je i drugih opcija, ali mi je drago što su otpale. Drugačiji album je tražio drugačiji omot. Nismo mu ništa sugerirali, samo smo mu dali da posluša album i pogodio ga je iz prve.

Nastupate na Zagreb Beer Festu, što je dakako prvo veće predstavljanje albuma zagrebačkoj publici u festivalskim uvjetima. Kako idu općenito ljetni bukinzi, gdje vas sve ljudi mogu čuti i vidjeti u predstojećem periodu?

Naranča: ESC Life je zgodan za festivale, jer volimo svirati kratke setove od maksimalno 45 minuta i sviramo pop pjesme. Odradili smo i mi većinu ljetnih festivala, ali smo, češće nego rjeđe, najmanje aktivni ljeti zbog privatnih obaveza i jer se jednostavno tako poklapalo do sad. Ne znam za druge, ali se volim vrzmati po dobro organiziranom festivalu sa čašom odvratnog piva u ruci.

Ante: Prije Beer Festa idemo u Novi Sad, jer je pomaknut zbog nevremena, pa nakon toga u Novi Bečej na festival Iluzije slobode, gdje će svirati nekoliko bendova, a pogotovo mi je drago što je jedan od organizatora moj dobar drug iz vremena ST!llnessa Cef i što će svirati Atheist Rap i španjolski No Nipples koji su bend našeg španjolskog izdavača Javija i kod kojih ćemo ići u goste na jesen i odsvirati koncerte u Madridu i Barceloni. Uglavnom, kad nema para od muzike, bar ima prijatelja.

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X