Poslije Prvomajskog inkubatora, koncertna (pred)sezona na Krku u subotu je nastavljena Etno festom, točnije koktelom jazza, folka, bluesa i onog Balkana istovremeno slavljenog i osuđivanog u celuloidnim remek-djelima poput ‘Sakupljača perja’.

Prije svega ipak treba spomenuti mjesto radnje Frankopanski kaštel, unutar čijih se desetak stoljeća starih zidina, posebno tijekom nastupa Adama Semijalca i ženskog zbora Fige, lako bilo vratiti u neka mistična, pradavna vremena.
Ovogodišnje izdanje festa otvorili su Dedići, odnosno Matija i njegova kćer Lu, što je kombinacija koja je u Krku imala i svoju koncertnu premijeru. Nažalost, to je i sve što vam o istoj mogu reći jer sam njihov nastup propustio, a komentari onih koji su mu svjedočili kretali su se od oduševljenja do ravnodušnosti.
Semijalac i Fige su zato odradili doslovno savršenih 50 minuta, otkrivajući nam kako bi crni maheri tipa Robert Johnson i Blind Lemon Jefferson izvodili glazbu iz davnina Dalmatinske Zagore, Posedarja ili Like. To se odnosi samo na Adamov pristup sviranju tradicionalnih instrumenata kao što su bugarija i dangubica po čijim je vratovima ‘šetao’ slideom brišući granice bluesa ili, bolje rečeno, transportirajući ga iz delte Mississippija u mitove i legende nepoznate hrvatske povijesti.

Vokalni dio priče, međutim, možda je i fascinantniji – glas glavnog aktera prate peteročlani zadarski zbor koji je sinoć bio i folk i etno, moderan i arhaičan, eteričan i hipnotički, ovisno o tematici i atmosferi određene pjesme. A ta tematika najčešće je tmurna i surova poput sudbina koje su Semijalcu služile kao inspiracija.
Lajtmotivi albuma “Ode dite” skoro bez iznimke su nesreća, smrt, tragedija i pokušaji nošenja i suočavanja s istom, što i ne čudi uzmemo li u obzir njegovu borbu s karcinomom štitnjače i posljedičnim gubitkom glasa. Zbog svega toga njegovo je pjevanje danas upravo idealno za prisjećanje na najsurovije običaje naših krajeva, primjerice odvođenja starih da umru u šumi. Time me pak podsjetio na bolne oproštajne albume Leonarda Cohena, no da se sve ipak ne pretvori u čisti ‘suicide blues’ pobrinuo se nekolicinom bržih brojeva, ponajprije “Budalice” i “Nije moje” koja je i najbliža iskonskom američkom bluesu.

Čuli smo i malo a cappella pjevanja tijekom kojeg su vokali postajali instrumenti što je u mom sjećanju oživjelo prekrasno čudaštvo This Mortal Coila, pomalo zaboravljenog all-star projekta 4AD etikete.
‘And now for something completely different’ mogla je glasiti najava onog što je uslijedilo, a to je sedmorka zvana Balkan Zoo, predvođena vokalisticom Ninom Ćorić i basistom Mariom Rašićem, najpoznatijem po angažmanu u Majkama. Riječ je o sastavu koji romsku glazbu nominalno pretvara u jazz, ali je i proširuje drugim utjecajima među kojima se čuje čak i nešto nalik flamencu i bossanovi.

Problem koji imam s njima krije se u mojoj izrazitoj nesklonosti kafanama i zvucima koji dopiru iz njih, zbog čega su mi puno bolje sjedali tijekom instrumentalnih, naglašenije jazziranih dijelova. U njima je do izražaja posebno dolazila puhačka sekcija, mjestimice podsjećajući i na onu koju je šezdesetak godina ranije okupio Charles Mingus.
Nina također ima iznimne glasovne mogućnosti koje su najjače zasjale prilikom izvedbe “Gelem Gelem”. Set Balkan Zooa drevni je kaštel pretvorio i u plesni podij, što dodatno potvrđuje da se radi o itekako kvalitetnom sastavu. Čak i onima koji poput mene od romske glazbe bježe glavom bez obzira.