Sinoć je u ljubljanskom Kinu Šiška započeo MENT – trodnevni glazbeni festival i glazbena konferencija koji već tradicionalno najuspješnjie u regiji okuplja sudionike iz svih niša glazbenog biznisa.
Prolog (Odvijao se u utorak na Facebook Messengeru, između jednog od hrvatskog promotora ljubljanskog MENT-a (Music Festivala & Konference), čije ime namjerno izostavljam jer konverzacija nije bila za javnost, i dakako mene kao glavnog urednika):
– Ide li tko sa RDD na MENT?
– Ne ide.
– Zašto?
– Nemamo para za to.
– Jebiga. Nije jeftino, znam i po sebi.
– Takva je situacija.
– A da, bez bar 100 eura jako teško.
– To je 100 eura previše za neprofitni medij.
– Sve jasno, jer pitaju iz MENT-a zašto nema više akreditacija. Jebiga, Cro stvarnost.
– Pa reci im slobodno. Volje ima, para nema, fašistička vlast mrzi neprofitne medije, a glazbena industrija se ne misli oglašavati. Sve je jasno.
– Jebaj ga. Sve stoji.
(Nakon minutu-dvije)
– Ej, kažu iz MENT-a, da ako netko želi doći…
I naravno ljudi iz MENT-a su nam dakako izašli u susret i ponudili svoje gostoprimstvo, na kojem im se evo odmah u uvodu i zahvaljujemo. Ovaj prolog je tu ponajviše iz razloga kako bi se u najkraćim mogućim crtama dočaralo trenutno stanje na ovdašnjem medijsko/glazbenom terenu. Crtica iz vremena i prostora u kojima dok na političkom planu države međusobno vježbaju pokazivanje figa jedna drugoj, na kulturnom planu pak drugi marljivi akteri znaju koliko je bitna suradnja, razmjena know-how iskustava i dakako njegovanje pozitivnih i kvalitetnih iskustava.
A uistinu je bitna povezanost scene i fluktuacija njenih aktera na jednom važnom događanju kao što je ljubljanski glazbeni festival i konferencija MENT, gdje se u tri dana predstavlja preko 70 raznolikih glazbenih izričaja iz svih dijelova Europe, među kojima su dakako, i u domovini već prepoznati, M.O.R.T., Cojones, Chui, High 5, Svemirko i Kali Fat Dub. MENT osim što je prilika za uspostavljanje novih kontakata, upoznavanje trendova i stremljenja europske scene u ovom trenutku je ujedno i jedna od onih točki gdje se susreće veliki broj regionalnih aktera iz glazbenog posla i to je već preraslo u svojevrsnu tradiciju. Jer pitanje koje sve muči jest što i kako napraviti ponajprije s modernom i kvalitetnom glazbom i kako je spasiti od sudbine mrtvog kapitala. Dakle koji su to kanali, kako uopće komunicirati vrijednosti i pozicionirati se, jest nešto na čemu MENT radi od svog početka, što kroz konferencijski i edukativni dio dnevnih programa, što kroz bogat i osebujan koncertni program koji će danas i sutra doslovce preplaviti Ljubljanu klupskim događanjima koja su redovno dobro posjećena.
Izvrsna posjećenost pratila je jučer i večer otvorenja u Kinu Šiška, a oduševljenje i reakcija publike otišli su daleko dalje od planiranog, a možda i zamislivog. U ‘Komuni’ Kina Šiška pažnju je najviše privukao ruski bed Glintshake kod kojeg se mogu naći neke paralele u onome što su nekad bili Gang of Four ili Šarlo akrobata, dok su u ‘Katedrali’ tj. središnjoj najvećoj dvorani kulturnog kompleksa Šiška koncertirali prvo domaći slovenski Nesesari Kakalulu, zatim izvrsni američki Algiers, kojeg je prošlog vikenda doživjela i zagrebačka publika u Močvari i riječka u Palachu, te uistinu fenomenalni i inventivni Young Fathers, koji su izazvali toliko oduševljenje da se na kraju stotinjak njih iz publike spontano popeleo na pozornici u oduševljujućem plesnom krešendu za kraj.
Na zagrebačkom koncertu Algiersa nisam bio, no sviđao mi se sinoćnji avangardni pristup ozvučenja benda koji je više stremio k ambijentalnom, a manje prema fokusiranom rokerskom in-your-head zvuku. Neke koje sam sreo, i koji su ih gledali i slušali i u Močvari, rekli su da im se u Zagrebu više sviđalo. No i sinoć je pjevač Franklin James Fisher bio u odličnom pobunjeničkom elementu (nekako me po toj svojoj stopostotnoj uživljenosti i vanserijskim vokalom podsjeća na Coreya Glovera iz Living Colour. Fisher spada u novu generaciju američkih buntovnika koji su, za razliku od spomenutih crnih hard rock velikana, umočeni u jednu sasvim novu dimenziju post punka. Bilo je ekstatično i uzbudljivo, eksperimentalno novo, a opet s čvrstim i jasnim hommageom korijenima. Avangardni zvuk u kojem su jednakovrijedno protkani loopeovi i sampleovi sa živim zvukom i uživljenost cijelog benda koji progovara o istinskim nepravdama današnjeg svijeta svakako Agiers čini jednim od najuzbudljivijih bendova današnjice, i to već u ovoj njihovoj početnoj fazi. Oni su definitivno bend koji bi mogao narasti, čak puno prije na Starom kontinentu nego u matičnom SAD-u. Ima taj njihov „The Underside of Power“ , izveden i sinoć, u sebi onu vrstu impulsa kakav obično imaju istinski rock velikani.
Iako Algiers već sada nazivaju glazbenim inovatorima, ta misao je i u mom slučaju držala vodu sve dok na pozornici nisam ugledao škotski kvartet Young Fathers. Ništa inovativnije i istovremeno zapaljivije za publiku nisam vidio godinama. Za početak teško je Young Fathers uopće stilski definirati. To je neki tribal dance – hip-hop – soul/gospel izričaj iz čega se nameće nevjerojatna univerzalnost ovog sastava. Mogu nastupati na rock festivalima, hip-hop, R&B i soul eventima, dance arenama, na koncertima eksperimentalnog zvuka – i nema sumnje da će razvaliti svojom energijom, porukom i pristupom.
Njihovo prvo moćno oružje su tri izvrsna vokala; Alloysious Masaquoi iz Liberije, Kayus Bankole, Nigerijac rođen i odrastao u Edinbourghu kao i njegov bijeli kolega G Hastings koji kao da je ispao iz neke nothern soul priče, dok je njihov neimenovani bubnjar drugo moćno oružje, možda jedini ‘gonič ritma’ na svijetu koji bas bubanj svira s palicama u rukama. U kombinacija s elektro podlogom koja dolaze iz vintage elektro opreme, Young Fathers nudili su nevjerojatno široki stilski spektar i nevjerojatnu žestinu izvedbe, tako da je euforija publike u Kinu Šiška rasla sa svakom novom pjesmom, a opet kad bi se uhvatili neke balade i složili harme pred kojima bi se rasplakao svaki boy band i ta zapakirali u neki neobični lo-fi aranžman, bilo je to još jače emotivno gorivo za prisutne u dvorani.
Nisu tri spomenuta pjevača trebala nikoga nagovarati na feedback. On je jednostavno rastao svakog momenta. Malo je reći da im je publika jela iz ruke. Toliko su je raspametili da je pred kraj krenulo spontano penjanje na pozornicu. Redari su u vraćanju ‘veseljaka’ u redove publike već odustali nakon dva –tri neuspješna pokušaja i onda su se prvi redovi poput plimog vala počeli prelijevati na stage. Kao da je brana popustila, ali Young Fathers ne da nisu u tom euforičnom plesnim metežu popuštali, već su još jače nagazili na gas učinivši otvaranje MENT-a možda najluđim u povijesti održavanja. Bilo je to u pravom smislu svjedočanstvo pokretačke moći glazbe, kao i svjedočanstvo da su u ovom trenutku Young Fathers prokleto neodoljivi kad su na pozornici. Isprepleteni strast i glazba uistinu su zatresli „Katedralu“ Kina Šiška.
A o glazbi i strasti nastavilo se i danas ujutro, ali verbalno, kad je upravo kroz te dvije često ponavljane riječi u toj istoj ‘Katedrali’ pred brojnim okupljenima svoj život objasnio veliki Seymour Stein, 75-godišnji osnivač Sire Recordsa i čovjek koji je otkrivao i radio s imenima kao što su The Ramones, Blondie, Talking Heads, The Cure, Ice-T i Madonnu.
MENT nije mogao bolje početi.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
