Sinoćnji Eurosong iznjedrio je kiselo-slatke dojmove.
Odgovorit ću odmah na pitanje: Koja li je tajna plave kose Sama Rydera? Glasi: Ne znam.
Možda je u pitanju Moroccanoil, koji je bio sponzor te velike manifestacije u Torinu, možda nešto drugo. Prvo mi pada na pamet Mattel, proizvođač Barbie lutki, jer mi Sam Ryder izgleda kao da je tamo proizveden od glave do pete kao Ken 21. stoljeća koji je nekim slučajem oživio poput Đepetova Pinokija. Jedino je drukčiji izvorni materija. Nije drvo, već plastika.
Što se tiče njegove pjesme, čak ni po nepisanim eurosongovskim pravilima, to nije bilo bog zna što. Švedska predstavnica Cornelia Jacobs imala je nekoliko kopalja bolju stvar. Njena „Hold Me Closer“ upravo je bila ono što se očekuje od eurosongovske pjesme u ovom vremenu. O atraktivnosti izvedbe španjolske predstavnice Chanel i pjesme „SloMo“ koje je krenula stopama savršene uigranosti Jennifer Lopez i Beyonce u kombinaciji s tri još savršenije skoro-pa-tange na pozornici, bolje da se i ne govori usporedno s atraktivnošću Ryderove „Space Man“ koju je najbolje opisati kao „Rocketman“ Eltona Johna, ali za siromašne u 21. stoljeću.
No kad je krenulo glasanje nacionalnih studija, činilo se da je „Space Man“ tek krenuo na lansirnu rampu. Favorit bez premca, ali i bez pjesme, ako baš moram biti okrutan. I tu igru davanja desetki i dvanajstica igrali su brojni TV žiriji europskih zemalja, osim naših regionalnih koji su nagrađivanjem Konstrakte najvećim ocjenama odavali sliku autsajdera koji očigledno nisu shvatili ovogodišnju igru.
A ovogodišnja igra mogla se shvatiti tek u petak 13. svibnja, dan prije finala, kad je za NME dao intervju Ben Mawson, teškaš iz glazbenog biznisa koji je vodio karijeru Dua Lipe, a potom se uhvatio raditi s dobrano anonimnim Samom Ryderom.
„Sjećam se da sam pomislio: ‘Zašto nam ide tako loše svake godine? Mi smo jedan od domova neke od najbolje pop glazbe svih vremena’“, rekao je Mawson za NME u tekstu naslovljenom: „Ne možete kriviti politiku – imamo pobjedničku formulu” i nešto kasnije rekao ključnu stvar: “Možda je to Måneskin efekt, možda se to dogodilo prije toga, ali stavovi naših ljudi su prije bili krivi o Euroviziji. Skloni su to tretirati kao jednokratnu TV priliku, ali u stvarnosti, s pravim pristupom, umjetnik može stvarno puno iz toga izvući. Ovo će biti samo jedan dio duge karijere za Sama. Važno je kako se ponaša na semaforu popularnosti, ali ono što želimo više od toga jest da se sve podigne na drugu razinu. U budućnosti će tako biti i s drugim britanskim pjevačima i pjevačicama.“
Dakle, sve je jasno. Britanci su ozbiljno ušli u Eurosong. Pucaju iz svih oružja, posebno iz PR oružja, gdje su oduvijek posebno jaki, a tzv. „Måneskin efekt“ je dokaz da jedan talijanski rock bend ne prestaje biti senzacija i u Ujedinjenom kraljevstvu i u SAD-u, dakle u kolijevkama rocka. Ta lekcija je u ‘gornjem domu rocka’ ili ‘gornjem domu showbusinessa’ (kako već želite to zvati) dobro naučena u godinu dana.
Upregnuta je mašinerija onih najjačih u kulturnom imperijalizmu, pa možemo reći da smo sinoć pratili povijesni Eurosong, a da toga nismo možda bili ni svjesni. Završila je era započeta s refrenom / povikom „Unite, unite Europe“ Tota Cutugna u Zagrebu nakon koje je Eurosong rastao nekom svojom čudnom hibridnom hipijevskom logikom i kulturološki na jednakoj ravni prihvaćao Europu i s Azarbejdžanom i s Australijom, ponosno noseći titulu najkičastije (ali i najgledanije) zabave na malim ekranima na Starom kontinentu. Zabave koja je funkcionirala po svojim kanonima, a ne ustaljenim showbizz pravilima. S 2022. godinom Eurosong postaje poligon za treniranje hegemonije velikih igrača. Oni koji su do jučer radili s Dua Lipom, uspjeli su od benigne autsajderske pojave imena Sam Ryder, koju bi do prije nekoliko mjeseci rastrgli svi britanski glazbeni mediji zbog očajnog ‘kampiranja’ unutar trokuta Elton John – David Bowie – Queen, stvoriti favorita koji nije pobijedio na Eurosongu samo zbog rata u Ukrajini, ali koji će vrlo vjerojatno Eurosong dovesti iduće godine u Ujedinjeno kraljevstvo, ako kojim slučajem rat u Ukrajini ne završi. Naime, teško je uopće i zamišljati opciju da se održava tamo dok unesrećenim ljudima po glavama padaju granate svakodnevno. I što će onda odlučivati? Ždrijeb ili seljenje showa u zemlju drugoplasiranog?
Konstrakta
Jesmo li letjeli previsoko u nadanjima? Jesmo li zaboravili kakav je snažan bastion Eurosong kao svojevrsno carstvo kiča?
I jesmo i nismo.
Zašto jesmo?
Zato jer smo naivno mislili da bi se pobjeda mogla ostvariti na osnovu onoga kako mi naivni Slaveni i inače naivno mislimo – da je to individualni proces i da se simpatičnijoj i intelektualno provokativnoj pjesmi treba nakloniti bez obzira otkud dolazi. Naivno smo mislili da to nekako ide prirodno, bez zapreka, da će i drugi dići ruke i vrtjeti dlanove i reći: „twelve points“. Da je dovoljni igrati unutar gabarita unutar kojih vjerujemo da igraju svi. Da tu nema nekih drugih interesa, da tu nema, kao se ono kaže; hegemonije.
Zašto nismo?
Zato jer smo bili blizu. Onako intuitivno. Jer puno ljudi na ovom kontinentu u to vjeruje kao i mi. Pokazali su to i glasovi. Konstrakta ima pravu stvar. Čula nas tu nisu prevarila. Uz ukrajinski Kalush Orchestra (439), moldavske Zdob și Zdub (253) i Španjolku Chanel (228) ona je dobila najviše glasova publike (225) i bila na prvom mjestu sve dok nije došlo do brojanja glasova ukrajinskih predstavnika. Ryder, čijih navodnih 12 milijuna fanova na TikToku se tijekom večeri spominjalo kao mantra dobio ih je 183. A da je kojim slučajem Ujedinjeno kraljevstvo imalo tretman kod drugih nacionalnih TV kuća potpuno suprotan od svih godina dosad, unazad jedno 20 godina, situacija bi bila ponešto drukčija.
No bez obzira na sve, učinjeno je puno i srpska predstavnica ne bi trebala žaliti niti sekunde. Ovi prostori su dobili regionalnu pop divu u, kako se kaže, no timeu. Dlanove jednako oduševljeno vrte djeca, starci, intelektualke i intelektualci i to od Gibraltara do Pekinga. Konstrakta stvarno ima planetarni hit. Svi oni glasovi to jasno ukazuju.
Uz sve ima i predivnu pozadinsku i aktivističko-provokativnu priču. I s tom pričom se uzverala na prilično visoku petu poziciju. Sjetimo se samo kako je mizerno prošla provokacija Ramba Amadeusa. Treba i za provocirati Eurosong imati mjeru. Ne može se to ‘do daske’. Nisu ni u Eurosongu pali s kruške.
Njen sinoćnji uspjeh je predivna točka za nastavak jedne divno oživjele karijere. I onaj boravak na vrhu liste desetak minuta sinoć, bila je svojevrsna mala pobjeda ‘začina s Balkana’. Gotovo pa performans. A autor ovog teksta nekako vjeruje da bi Konstrakta bila u puno težoj situaciji s pobjedom nego ovako. Rekao bih, idealni scenarij za nju, jer ‘prva grla’ moraju ‘istrčavati’ daleko više. To je takav presing obaveza, da to može samo jako mlada osoba izdržati. Showbusiness je posebno okrutan prema svojim najboljima, ako možda niste znali. Konstakta je ‘pobijedila’ točno onoliko koliko je trebala pobijediti.
Ukrajina
Mi nešto stariji na Balkanu dobro znamo koliko rat sjebe život. Sjebe ga najmanje za desetljeće, ali i duže. Ukrajinu komada i mrvi onaj satrap iz Moskve kojem ni ime ne želim izgovoriti. Empatija Europljana prema stradanjima Ukrajinaca je ogromna i kako su kladionice upućivale, Ukrajina bi bila favorit ovogodišnjeg Eurosonga da je došla s bilo čim. Eurosong je jedino natjecanje gdje, eto, može pobijediti empatija glasačkog tijela i po cijenu toga da natjecanje ostane dekapitirano za istinsku pobjedničku pjesmu.
Kalush Orchestra su drugi izbor s pjesmom kakve Gogol Bordello i Dubioza kolektiv ne bi uzeli ni u razmatranje. I ta pjesma je pobjednica. I dobro je da je tako. Pobjeda pjesme „Stefania“ donijela je taman dovoljno slatkoće nad kiselom realnošću da je favoriti večeri bio britanski nesimpatični lik. Patnja običnih ljudi u Ukrajini time će biti i ostati jedini lajtmotiv kad se nekad u budućnosti sjetimo Eurosonga 2022. Nažalost, Ukrajina je prošle godine imala nemjerljivo bolju pjesmu.
Ponavljam, dobro je da je Eurosong bio u sjeni rata, jer rat u Europi je naša realnost koju nisu mogla otpuhnuti iz misli ni tri dana omiljenog europskog glazbenog eskapizma. Kao drugo, zamislimo samo da su Britanci pobijedili s Ryderom. Više im nikad u budućnosti ne bi palo na pamet da pokušaju poslati nekog uistinu talentiranog i simpatičnog na Eurosong.
Zaključak? Pobijedila je Ukrajina moralno i na bodove, ali se Britancima smiješi Eurosong 2023. u vlastitom dvorištu, ako se rat nastavi.
A koja pjesma je bila najbolja? Znamo svi. Trošilo smo impulse sinoć za nju, nekako čudno ponosni i sretni što nas u izboru favorita za ‘twelve points’ nije razočarao ni naš hrvatski televizijska žiri.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
