Album ‘Reality Check’ znak je kako je beogradski bend Eyesburn polako, ali sigurno došao do prekretnice. Crossover koji ga je proslavio tijekom 90-ih i početkom novog milenija postaje sve manje uzbudljiv.
Beogradski bend Eyesburn može se smatrati prvim s ovih prostora koji je uspio ostvariti donekle značajniji proboj upravo zahvaljujući interpretaciji na engleskom jeziku, kao što je jedan od prvih srpskih bendova koji je počeo križati dub, reggae i drum & bass sa metalom i hardcoreom, dodatno dobivajući na prepoznatljivosti zahvaljujući trombone kojeg svira frontmen benda Nemanja Kojić aka Kojot. Novosadski Exit bila je odskočna daska zhvaljujući nastupima s Tonyjem Allenom i Asian Dub Foundationom, da bi Eyesburn potom privukli pažnju i Maxa Calavere što se izrodilo u suradnju s njegovim bendom Soulfly. Bend je čak i u Zagrebu bio zapažen kad je početkom novog tisućljeća pošteno prodrmao Veliki pogon Tvornice kulture kao predgrupa bristolskom DJ-u Roniju Sizeu, a to ipak još uvijek nije bilo vrijeme toliko uhodane kulturne razmjene novih glazbenih imena između Hrvatske i Srbije kao što je to slučaj danas.
Eyesburn je zbog unutrašnjih problema 2005. prekinuo s radom da bi se šest godina kasnije ponovno okupio. No prekid kontinuiteta ipak je ostavio negativni trag, ako u ničemu drugom, onda u privlačenju mlađe publike, posebice u zemljama izvan Srbije. Što se Hrvatske tiče bio je osjetno i tijekom nedavnog gostovanja (također u Tvornici).
Studijski album „Reality Check“ se u paralelnom značenju slobodno može doživjeti kao ispipavanje stvarnosti za Eyesburn. Album je produkcijski čišći i općenito manje kompresiran u odnosu na, primjerice, s razlogom hvaljenu adrenalinsku bombu „Full Control“ iz 2000. godine. Također nudi i manju dozu adrenalina kao što i manje korespondira s novim stilskim trendovima, što ga nažalost u određenim trenucima čini albumom ‘pred istekom roka trajanja’. To jest i dalje Eyesburn, ali s pomalo otupljenom špicom dok je veći naglasak uočljivo stavljen na komunikaciju ‘s ključem’, kad je slušatelj u pitanju, kroz vješto protkane elemente pjesama poput „Battery“ Metallice ili „Get Down On It“ Kool & The Ganga.
Pozitivna dimenzija nalazi se u pjesmama koje su jače protkane dubom i reggaem počevši od uvodne „Ways Of The Creator“, preko „Time“ i „Illegal“ do „Hold This Way“, dok se u crossover segmentu izdvajaju „Frontline“ i „Truechild“. Opći dojam je da heavy metal rifovi Eyesburnu postaju bremeniti. Jest da taj fokus predstavlja i određenu sigurnu igru za publiku kad su u pitanju nastupi uživo, ali je i činjenica da su uteg stvaralaštvu Eyesburna u sadašnjem trenutku. Vremena su se ipak promijenila.
Ocjena: 7/10
(Ammonite Records, 2013.)