Drugi album riječkih alter metalaca betonirao je status Fathera kao vodeće domaće heavy metal atrakcije, ali je pružio i dovoljno prostora za smjernice kojima će se grupa možda okrenuti u budućnosti.
Riječki bend Father slovi za najbolji domaći heavy metal bend, a isti je i primjer zašto se nakon dugog niza godina na grupe tog usmjerenja više ne gleda s podsmijehom. Prvi razlog je izvođačka i autorska kvaliteta kojima je Father već s prvim abumom “Inspiritia” iz 2005. godine udario temelj vlastitog izričaja.
Kako to obično biva na početku karijere, tada se riječke glazbenike proglašavalo kopijom grupe System Of A Down (iako je i sam epitet za svaku pohvalu), ali nakon što se dogodila turneja po britanskom otoku i potpisivanje ugovora sa stranim izdavačem Revol Recordsom, mjesta za podsmjeh više nije bilo. Svakome je s ovih prostora jasno da je potpuno drugačija stvar nastupati “vani” pred stranom domicilnom publikom, od uobičajenog špartanja po raznim domovinskim zajednicama koje svršavaju na estradnu ‘kuruzu’.
Dodatni vjetar u leđa Fatheru dao je Bruce Dickinson koji je Riječanima dao prostora u svojem radijskom Friday night rock showu na BBC Radiju 6. Okidač za Dickinsona bila je pjesma Beatlesa “Eleanor Rigby”, koju je Father obradio u svom osebujnom stilu. Upravo ta pjesma koja zatvara drugi album ‘One Eon’ daje Fatheru dimenziju koju nemaju mnogi bendovi njihovog izričaja.
Pruža mu istovremenu stilsku širinu, a služi i kao osobna karta grupi koja je u stanju napraviti kvalitetni hommage glazbenim velikanima koji nisu imali previše veze s heavy metalom koji se pojavio puno kasnije. No u slučaju Fathera veza s Beatlesima je puno dublja nego što se isprva čini. Father poput Beatlesa u svom izričaju je oslonjen na višeglasje što je veliki plus jer pored žestine igra i na kartu harmonije što je jak adut za ostati zapamćen na nastupima.
Album “One Eon”, koji se “kuhao” godinama, moderni je alter metal “otkivak”. Father je težio svjetskim standardima i po pitanju produkcije, ali što je najvažnije i po pitanju autorstva. Mihael Prosen, Davor Tomić Pinky, Franjo Jardas, Dario Pažanin i Marko Jurić uspjeli su zadovoljiti kompliciranu aranžersku formu, ali se u dobroj dozi potruditi da ista ne proguta pjesme kao takve.
“Venus & Mars” s pamtljivom gitarskom temom otvara album. Iako je žestoka, ipak nudi dovoljno “prostora za disanje” slušatelju prije nego što Father pritisne papučicu gasa s pjesmom “The Downloader”, nakon koje slijede “Part Of Me”, “Pyxis” i “Satango”, zanimljivi križanci melodioznog nu metala i progresije jednog Toola, koji su kristalizirani kao izričaj Fathera.
Meditativna minijatura “Dreams” dokazuje da Father zna kad treba napraviti pauzu kako bi se izbjegao zamor i kvalitetno odijelila glazbena poglavlja. Pjesma završava u krešendu, koji je ujedno i početak “Of Truth And Light” koja se pokazuje kao nedjeljiva cjelina od ‘Dreams’, a time i ulazak u još složeniju konceptualnu formu albuma. Ujedno riječ je i o najemotivnijem dijelu albuma koji snažno drži sredinu cijelog uratka.
No “Mangiafuoco Il Magnifico” i “Brighter Than Sun” nakon toga ne okidaju u pravom smjeru. Radi se o izuzetno kompleksnim pjesmama unutar kojih su česte izmjene tempa i fraza i umjesto da drugi dio albuma “energetski pročiste”, neželjeno se pretvaraju u balast. Možda bi više došle do izražaja da je na njihovom mjestu “Eleanor Rigby”, umjesto da je stavljena na kraju kao bonus materijal, jer je u stvari pretposljednja “Home Away” osmišljena kao logični kraj cjeline naziva “One Eon”.
Možda se to čini kao cjepidlačenje, ali Father je bend koji svakako zaslužuje ovakvu vrstu analize, jer se teško oteti dojmu da od ovih Riječana još uvijek nismo čuli najbolje, što je svakako za očekivati kad se u budućnosti bend još više pročisti od nekih manje važnih stilskih figura koje im se u ovom trenutku možda čine važne kako bi se dokazali kao vrsni instrumentalisti. Rješenje možda leži u Beatlesima koje je s “Eleanor Rigby” Father samo očešao (ali na pravi način). Postoje li bolji uzori za slaganje aranžmana od Lennona i McCartneya?
Ocjena: 8/10
(Dallas Records, 2010.)