Četiri godine je trajala diskografska pauza između predzadnjeg ‘Reminder’ i posljednjeg albuma ‘Metals’ Kanađanke Feist. A je li se isplatilo čekati? Svakako, jer ipak je riječ o glazbenici koja smisleno tretira svoj autorski rad.
Feist ne zanima scenarij strelovitog uspjeha (koji obično strelovito ubrzo završava na rasprodaji), iako je autorica i pjevačice koja posjeduje kapacitet i za tu vrstu „utrke“. Posebno je zanimljiva glazbena niša indie glazbe u kojoj se smjestila i u kojoj je prepoznatljiva. Negdje je na pola puta od eskapističke PJ Harvey do „konfekcijske“ KT Tunstall – dovoljno „zakopanog izričaja“ da je simpatična publici prve, ali je dovoljno pravovjerno okrenuta melodioznom rocku da zakvači publiku drugo spomenute. U neku ruku Feist je role model indie pjevačice 21. stoljeća – poetična i sentimentalna, ali dovoljno kuražna da opali gitarski rif tamo gdje ga treba opaliti i naravno stilski neograničena i time uzbudljiva jer višeslojnost njene glazbe posjeduje okidače i za prvo i deseto slušanje.
„Reminder“ je ovom autoru bio jedan od omiljenijih albuma, jedan od onih kojem se kao slušatelj rado vraćao i kojeg ruka koja prebire po naslovima albuma u trenucima neodlučnosti tipa „što pustiti za trenutno raspoloženje“ nekako sama izabire. A to je dovoljan razlog za pritajeni strah u smislu: što donosi novi materijal i hoće li u njemu biti dovoljno materije za još jedan platonski glazbeni ljubavni odnos. Ispalo je da ga ima.
„Metals“ je prije mjesec dana nenametljivo dospio u CD player u autu i tamo se utaborio ne izazivajući potrebu da ga se zamijeni i nakon što hladni i precizni aparat odradi svoju „repeat“ funkciju. Ako se izuzme da je prvo slušanje bilo neuspješno naprezanje kako bi se na brzinu iščitao skriveni kod, svako novo nudilo je novi djelić otkrivanja nečeg novog. Feist se još jednom u glazbi pokazala da nije cura za jednu noć, već senzibilna i oštroumna dama koja svoje adute otkriva postepeno i kao svaka dama zahtijeva vrijeme koje se mora provesti „u njenom društvu“. S njom nema igre na nervozu. U tom slučaju ostaje zatvorena i „igra“ završava prije nego je započela. Njena glazba zahtijeva zdrav odnos sa slušateljem, sve ostalo je samo konstatacija tuge kad dobar čovjek ne može naći dobru ženu koja dolazi već u uvodnoj „The Bad In Each Other“.
A kad se otvaranje slušatelja dogodi onda ubrzo postaje jasno kolika je snaga emotivnog zamašnjaka Feist kao umjetnice. „Anti-Pioneer“ je jedna od najsnažnijih blues pjesma koje je otpjevala jedna bijela pjevačica. Nije tu samo fokus na izvrsnost vokalne izvedbe već na snagu cijele zvučne gradacije. Kad u „Caught A Long Wind“ izgovori uvodni stih „Little bird…“ kao da jednim pokretom kista naslika cijelu sliku. No jednako tako je i komunikativna i izravna u „How Come You Never Go There“ u kojoj se osjećate zatečeni pitanjem na koje bi odgovorili sa zamuckivanjem ili zamišljenom šutnjom.
Da je u stanju „zakucati“ refrene i glazbene teme koje ćete još dugo pjevušiti svjedoče „Graveyard“, „A Commotion“ i „The Circle Married The Line“, a to postiže jednako uvjerljivo i kad iza sebe ima snažnu podršku pretećeg benda i kad je u minimalističkom intimnom izričaju uz pokoji zvuk nekog od instrumenata od akustične gitare do violine. Snažne boje onoga što nudi današnji neo folk Feist izvlači i iz epske „Undiscovered First“, akustične „Cicadas And Gulls“, te posljednje „Get It Wrong Get It Right“ koja svojim utješnim karakterom poput uspavanke na kraju napornog dana pomiruje emotivnu tutnjavu cijelog albuma i donosi spokoj.
Jedini nespokoj je činjenica što je Feist na ovogodišnjoj turneji samo „okrznula“ Europu, a ona je svakako jedna od glazbenica čiji nastup treba vidjeti uživo.
Ocjena: 9/10
(Polydor / Universal Music, 2011.)