Peti studijski album Kanađanke Leslie Feist, dakako poznatije samo po svom prezimenu, čini se kao skup nebrušenih emotivnih skica, naizgled izvođenih i zabilježenih onako kako je i kada umjetnici dolazila inspiracija.
Iako su na albumu sudjelovala i zvučna imena, u prvom redu, poput Jarvisa Cockera, zatim saksofinsta Colina Stetsona, koji surađuje s Arcade Fire, Bell Orchestre i Bon Iver i oni se u pjesmama čine kao da su tu došli igrom slučaja jer su se Feist našli na putu, jednako kao i multiinstrumentalist Dominic ‘Mocky’ Salole, pijanist Chilly Gonzalez, bubnjar Lucky Paul Taylor, te nadasve poznati kanadski zbor otvorenog tipa Choir! Choir! Choir!. Konzistentnost albuma „Pleasure“, dakle, drži sama Feist, točnije njen vokal i ponajviše električna gitara kojom voli tu i tamo zagrmjeti kako bi upila svu akustiku prostora u kojima ju je zasvirala.
Album je sniman na tri lokacije, počevši od Los Angelesa, preko New Yorka do Pariza, a njegove pjesme po riječima same autorice propituju „emocionalne granice kao što su usamljenost, privatni rituali, tajne, sramota, pritisci, razdvajanje, nježnost, odbijanje, skrb, te nedostatak istih“. No iako nosi snažan osobni potpis, ovog puta, Feist se dobrano izmaknula izvan stilskih gabarita po kojima je se primjerice sjećamo prethodnog „Metals“ iz 2011., što je u konačnici dovelo do slabije percepcije publike. Dok je „Metals“ debitirao na 7. mjestu američkog Billboarda, „Pleasure“ jedva da je ušao u Top 100, našavši se na 91. mjestu i pored toga što je naslovni singl mjesec dana prije u trenutku objave zasjeo na vrh. Činjenica i jest da je pjesma „Pleasure“ u dobroj mjeri i jedina među 11 pjesama koja uvjetno zadovoljava karakteristike singla. Teža prohodnost materijala ne mora u konačnici značiti da je riječ o lošem albumu, ali u slučaju „Pleasure“ ‘suhi’ i ogoljeni kantautorski pristup nakon određenog protoka minutaže počinje stvarati balast i pored minijaturnih produkcijskih zahvata koji ‘pecnu’ uho nekim detaljima kojimu po zvučnosti ne pripadaju toj slici, već više kao da oslikavaju ambijent kroz koji se pjesme probijaju, primjerice heavy metal odjava pjesme „A Man Is Not His Song“.
Frekvencijski pristup također kao da forsira lo-fi više nego li je potrebno (mikrofonskog šuma nekad ima previše), kao što se doima da su namjerno odabrani ili prvi tejkovi, ili oni najprljavije odsvirani, kao da Feist ima veću potrebu testirati svoju publiku na nehajanost izvedbe, nego što je to njen stvarni doseg, jer ako se sjetimo nekih prijašnjih albuma znala je daleko šarmantnije prezentirati tog ‘Neil Younga u sebi’. Konkretno, pjesma „Pleasure“ izvrsno otvori album dramatično puneći adrenalinsku nišu distorziranim gitarskim udarcima u drugom dijelu. Nakon nje akustična balada „ I Wish I Didn’t Miss You“ spusti tenziju, ali ne remeti previše početni uzlet, no „Get Not High, Get Not Low“ i „Lost Dreams“ uporno i nažalost nastavljaju u meditativnom tonu i autoričinom većim osluškivanjem pauza tišine i legato korespondiranje spomenutima.
„Any Party“ donosi sličnu produkcijsku prigušenost iako je na njoj Mocky prilično razmahan za bubnjevima, a potom slijedi novi elegični niz „A Man Is Not His Song“ i „Wind“ u kojem je zadnje spomenuta zahvaljujući saksofonu Colinu Stetsonu izmještena iz ambijenta prigušene gitarske pratnje. U tom smislu i naredna „Century“ koja podsjeća na PJ Harvey odmah upečatljivije dolazi do izražaja, a tu svakako osvježenje donosi i prisutnost Jarvisa Cockera.
„Baby Be Simple“ u drugoj polovici materijala nameće se kao najbolja balada albuma, ne samo zbog toga jer podsjeća kao djelce napisano za simfonijsku pratnju kojemu je ‘izmaknut’ taj ‘orkestralni tepih pod nogama’ i sve ‘ostaje na leđima’ vokalu, akustičnoj gitari i prigušeno obojanim klavijaturama, već i stoga što izvedba uistinu ježi kao i sam početak albuma. Konkretizaciju finiša albuma donosi i blues „I’m Not Running Away“ prije posljednje vintage soul odjave „Young Up“. Da je prva polovica albuma donijela upravo tu nijansu minimalne zvukovne šarolikosti ishod je mogao biti zanimljiviji, bar za one koji ne pronalaze previše zadovoljstva u preslušavanju sirovih snimki. Da ne bi bilo zablude, može se i u takvom ozračju iznjedriti itekako dobar materijal. Sama pjesma „Pleasure“ je najbolji primjer, ali opet u usporedbi s dobrim dijelom materijala ona se čini i kao izuzetak, a na to nekako nismo navikli od Feist, bar ne na petom albumu.
Ocjena: 7/10
(Polydor / Universal, 2017.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
