Drugi dio šestodjelnog feljtona dolazi do osamdesetih i devedesetih godina XX stoljeća.
Policijska opsada Kulušića prije koncerta KUD Idijota 1994. bila je znak da novi sistem ne zna kako postupiti prema starim crvenim pankerima koji još uvijek pjevaju „Bella Ciao“ i „Bandiera Rossa“. U stereotipnoj podjeli ratnih uloga na naše i njihove nisu se nigdje uklapali. Koncert pod opsadom ipak je održan, ali to je bio samo početak višegodišnjeg tlačenja KUD Idijota.
Kad se policija povukla na njih je navalio predsjednik Hrvatske glazbene unije Paolo Sfeci. U to doba Sfeci je u ime HGU-a vodio žestoku kampanju protiv bilo kakvog kontakta s muzičarima i muzikom iz Srbije. Prva meta bio je perspektivni zagrebački bend Veliki bijeli slon gitarista Zorana Stojanovića – Kize koji je na promociji rock magazina Heroina Nova u zagrebačkom klubu Gjuro odsvirao par pjesama EKV-a.
Zbog toga je Sfeci zahtijevao i donekle uspio izlobirati da klubovi u Hrvatskoj izbjegavaju Kizu i njegov bend. Ista disciplinska mjera primijenjena je na KUD Idijote, Kojote i riječki The Stuff jer su negdje u Sloveniji svirali s nekim beogradskim bendovima, obično u kombinaciji s Partibrejkersima. Kojoti su tek počinjali, The Stuff je bio premali za bombastičnu aferu, pa je glavni udar usmjeren na KUD Idijote, koji su 1988. sarkastično zapjevali „Hoćemo cenzuru“ kao da su već onda naslutili što će ih zadesiti.
Beskompromisni pulski pankeri imali su pouzdane saveznike raspršene po alternativnoj sceni, mogli su računati i na podršku rijetkih nezavisnih medija, ali tek su furioznim nastupom na godišnjoj rokerskoj smotri Fiju Briju 4 u Domu sportova egzaktno dokazali kako na svojoj strani imaju poveliku masu publike. Malotiražni bend bez priznatog staža u hrvatskoj diskografiji, jer je ploče uglavnom objavljivao u Sloveniji, djelovao je vrlo moćno gledano s krcate tribine Doma sportova ili opasno prijeteće osmatrano iz ureda HGU-a. Premda KUD Idijoti nisu bili članovi HGU-a dugo su ih pratile depeše u kojima se pozivalo na otkazivanje koncerata i bojkot u režimskim medijima. Jedino zabrana na Radio Pazinu nije imala veze s rovarenjem HGU-a nego je lokalnom političkom moćniku zasmetala pjesma „Turbo cattolico, peste balcanica“, snimljena s Francijem Blaškovićem za album „Istra ti materina“.
Rat je završio, Hrvatska i SR Jugoslavija potpisale su sporazum o normalizaciji odnosa, KUD Idijoti došli su u Dancing Bear i napokon se upisali u hrvatsku diskografiju albumom „Cijena ponosa“, međutim pritisak nije popuštao. U proljeće 1998. najavljen je veliki ljubljanski koncert ex-Yu bendova Igra rokenrol cela Jugoslavija u Tivoliju. Događaj nije imao političkih obilježja nego je organizator želio što bolje unovčiti jugonostalgiju koja je bila jako raširena među slovenskom omladinom. Od hrvatskih bendova tražilo se da u tome ne sudjeluju.
Majke i Psihomodo pop oprezno su odustali, dok su KUD Idijoti prkosno zasvirali s Električnim orgazmom i ostalima. Posljednji veći okršaj kontra HGU imali su potkraj te godine u Puli kao domaćini koncerta povodom Dana ljudskih prava na koji su pozvali Ramba Amadeusa i Margitu Stefanović Magi. HGU je momentalno urgirala da beogradski muzičari ne dobiju radne dozvole. KUD Idijoti su potom oglasili vlastiti koncert, gdje su Rambo i Magi nastupili kao nenajavljeni gosti.
Progonitelji su definitivno odustali tek 2000. godine, nakon promjene vlasti i društvene klime. Iza ovog slučaja ostala je najtamnija mrlja u povijesti Hrvatske glazbene unije. Kad je u čudesnom obratu dvadeset godina kasnije KUD Idijotima pod patronatom HGU-a dodijeljena nagrada Rock & Off za životno djelo, to je prije svega bio pokušaj retuširanja ružne slike iz prošlosti. Višegodišnja hajka na najvažniji domaći pankerski bend zapamćena je kao jedan od rijetkih dugotrajnih progona muzičara u ovim krajevima, nakon eliminacije Vice Vukova početkom 1970-ih i cenzure Laibacha tijekom 1980-ih.
Čuvena afera Zabranjenog pušenja “Crk’o Maršal” iskonstruirana u siječnju 1985. isprva je također imala elemente sistemskog progona, od potpunog izbacivanja njihovih pjesama iz programa sarajevske i titogradske radiotelevizije do pozivanja na informativne razgovore i naprasnih otkazivanja nekih koncerata. Međutim, ništa od toga nije potrajalo dulje od pet-šest mjeseci, pa se teško može usporediti s pet-šest godina maltretiranja KUD Idijota. Zabranjeno pušenje je već u ljeto 1985. neometano promoviralo drugi album „Dok čekaš sabah sa šejtanom“ i istrčalo na pozornicu stadiona Poljud pred 50.000 posjetitelja Mirodroma, grandioznog koncerta u režiji Saveza socijalističke omladine.
U isto vrijeme je slovenska omladinska organizacija ZSMS odigrala ključnu ulogu u amnestiranju umjetničkog kolektiva multimedijalnih diverzanata provokativnog imena Laibach. Poslije Titove smrti u prividno monolitnoj ideološkoj konstrukciji SFRJ otvorile su se pukotine dovoljno široke za javno predstavljanje skupina upadljivo drugačijih svjetonazora. Od Laibacha u Trbovlju do vidjelica u Međugorju sumnjive pojave bile su prijavljene diljem zemlje, ne samo u velikim gradovima već i po manjim mjestima.
U pokušajima njihovog suzbijanja najprije bi se angažirali lokalni autoriteti i nižerangirani čuvari poretka, pa je Laibach na samom početku nastojao isprovocirati političke strukture u rudarskom Trbovlju. Jednokratna zabrana u rodnom mjestu dobila je mnogo jači odjek kad se ispostavilo da anonimni mladi umjetnici predstavljaju ozbiljnu retro-avangardu. Na prvim nastupima 1982. u Ljubljani, Zagrebu i Beogradu iz multimedijalnog kolektiva počeo se razvijati eksperimentalni industrial bend koji je znao zvučati vrlo intrigantno, ali režimske cenzore je najmanje brinula njegova muzika, u ranim radovima uglavnom nerazumljiva širem auditoriju i neupotrebljiva za radijski eter.
Laibach im je bio sumnjiv zbog imena, koncepta, ikonografije i svojih namjera, a čim je krenuo u žešću provokaciju na Muzički Biennale Zagreb 1983. upala je milicija i prekinula nastup. Intervenciju opet nije izazvala neka subverzivna muzika nego popratna video projekcija u kojoj su se nezgodno pomiješali tvrda pornografija i još uvijek nedodirljivi Titov kult. Disidentski status zapečaćen je tog ljeta kontroverznim intervjuom za ljubljansku televiziju u informativno političkoj emisiji TV Tednik. Nakon emitiranja intervjua u Sloveniji je izbila moralna panika, Laibach je osumnjičen za propagiranje nacizma, a najburnije je reagirala boračka organizacija u to doba još uvijek dovoljno utjecajna da ishodi strogu zabranu pojavljivanja u javnosti i upotrebe imena koja se protegnula do bezimenog debi albuma iz 1985. u izdanju ljubljanskog ŠKUC-a.
S rijetko viđenim talentom za medijsku manipulaciju Laibach je cijeli kazneni postupak iskoristio kao savršen PR za europske turneju i kontakte s internacionalnim izdavačima. Kozmopolitsko usmjerenje potvrđeno je objavom drugog albuma „Nova Akropola“ na UK indie labelu Cherry Red, što je dovelo do preokreta na domaćem terenu. Omladinski aktivisti i lideri ZSMS-a koji su polako ulazili u visoku politiku podržali su Laibach i okončali sve zabrane u Sloveniji, ali repovi afere još su se dugo vukli po drugim jugoslavenskim republikama. Dok se kultni bend pripremao za veliki transfer u Mute Records s albumom „Opus Dei“, sarajevska milicija predano je lovila i privodila alternativce koji su u kasnonoćnim akcijama po gradu krišom ispisivali grafite “Laibach”. U Sarajevu je prvi koncert uspio održati 1988., a u Skopju tek 1993. Veterani antifašističke borbe prekasno su shvatili kako su se oni i Laibach zapravo borili na istoj strani.
Nastavlja se…
Saznajte više:
Feljton: Hoćemo cenzuru! (3. dio) – jugoslavenski Zakon protiv šunda i porno folk
*Tekst je potpomognut sredstvima natječaja “Poticanje novinarske izvrsnosti” Agencije za elektroničke medije.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
