Zagrebački bend Fire In Cairo nema nikakve veze s istoimenom pjesmom grupe The Cure, dakako ni u glazbenom narativu, a kamo li da se radi o nekom tribute bandu koji imenom pjesme omiljenog benda komunicira svoju ‘prerađivačku rabotu’.
Ovdje je dakako riječ o autorskom alter-rock kvartetu u standardnoj postavi, kojeg predvodi pjevač i gitarist Mate Ponjević, i koji je krajem travnja ove godine objavio svoj eponimni prvijenac na Bandcampu. Pored postave vokal, dvije gitare, bas i bubanj, Fire In Cairo su zvuk debitantskog albuma u zvučnom spektru proširili synthovima trubama i perkusijama, pa su između ostalih u nekim pjesmama ugostili Lea Beslaća, Vedrana Kocelja i Ivana Judaša.
Grupu karakterizira stilski mišung protkan utjecajima bendova koji su ostavili značajniji trag u rock, što onih stadionskih gabarita poput Arctic Monkeys i Red Hot Chili Peppers, što onih s garažne i alternativne scene, no s dovoljnim odmakom i autorskim potencijalom koji ne dozvoljava uskakanje u sigurne i utabane, a time i dosadne šprance. U smislu, kako Fire In Cairo nose u sebi više nekog fruschianteovskog eksperimentalnog impulsa, nego što ih se može pronaći u današnjim Peppersima, posebno kad je riječ o gitarskim solima. Ponjević je vokalno često u grunge vodama, ali se ne libi falseta i mekših vokaliza što ga zna odvesti u ozračje koje je nekad potentno ispunjavao manje poznat bend Blind Melon s američke zapadne obale. Fire In Cairo imaju crtu originalnosti, a iako baštine zvuk s oba kontinenta, ne zvuče ni previše američki, ni britanski, što je svakako plus.
Razabire se to i s uvodnom „Love And Desire“ u kojoj se bend dobro nosi s kompleksnošću u kojoj kao da na trenutak post-rock susreće eksperimentalnu synthpop psihodeliju. No ipak možda malo previše zahtijevno za prvu pjesmu na albumu, obzirom da već naredna „Disclosure“ donosi solidan funk balans na tragu nekadašnjih, već spomenutih Peppersa, a kvalitetan niz uspostavlja polu-balada „Show Me Fire“, koji se nastavlja prljavom punkoidnom-grunge vrtoglavicom „Spin My Mind“. Potom „Pirate“ dolazi kao upbeat premosnica melodioznog refrena koja dovodi do najbolje pjesme na albumu u tom trenutku, a to je „Butterfly“. No naredna „8 Rounds“ dolazi kao novi dokaz da je Fire In Cairo najbolje čuvao za središnji dio albuma.
Tu ujedno nastupa i prekretnica u zvuku. Fire In Cairo s „Anyhow“ postaju više mellow, kako bi Amerikanci rekli. Izbija žestina, ali ‘zaobljenih amplituda’, kreirana da nosi, a ne da ubada. Čak i predzadnja „Shallow“ sa svojim repetitivnim „A, a, a,“ refrenom ulazi u tu dimenziju, prije nego li „Heavy Lift“ kao logičan odabir sjetno odjavi album, ali s dovoljno ‘masnim’ otiskom kako ne bi ostale šupljine na mjestu na kojima se očekuje katarzični uzlet.
Kad se sve uzme u obzir Vatra u Kairu se sasvim solidno razbuktala u startu, a u prilog toj tvrdnji ide i produkcija koja je stremila pronalaženju prirodnog zvuka benda, a nipošto digitalno ‘gridanje’ njegovih pjesama na šesnaestinku, što je odavno praksa na zapadu, ujedno i siguran recept za ugasiti rokersku vatru. Ako Fire In Cairo nastave tim putem, zasigurno će još više izoštriti čula i nabrusiti svirku.
Ocjena: 7/10
(Samizdat / Bandcamp, 2018.)