Tamo gdje je nekad vladao sklad, sada je nered. Kaos. A pravo je pitanje; traži li se upravo to? Tako bi se nekako moglo opisati ono što se dogodilo među prvacima indie folk scene u drugom desetljeću novog milenija.
Potpuno je to u suprotnosti od redoslijeda događanja na nekadašnjoj američkoj folk sceni s kraja 1960ih. Tadašnji prvaci su poput Grateful Deada, kao najboljeg egzemplara, zasićeni psihodeličnim acid kaosom odmor potražili u folku. Ono što se dogodilo grupama Bon Iver i Fleet Foxes se pak može opisati kao da su neporočni Mormoni otkrili LSD. Justin Vernon i njegov Bon Iver ušli su u kaotični eksperiment „22, A Million“ zbrčkanih stilova i još zbrčkanijih neizgovorljivih naslova pjesama, što prije podsjeća na nespremnost nošenja bremena slave koji su postigla dva dugosvirajuća prethodnika, nego na vihor inspiracije.
Treći album Fleet Foxes ne donosi toliku kašu novomilenijskog križanja stilova, ali za ishod ima sličnu konfuziju. Naime grupa je bila u skoro četverogodišnjem mirovanju da bi se vratila s pretencioznim albumom razbijene melodijske linearnosti čija bi teška prohodnost trebala predstavljati neki adut u pomisli da su nadmašeni eponimni prvijenac i prethodni „Helplesness Blues“. No, to nije tako. Fleet Foxes blefiraju. Ne postoji formula kojom se iz mirovanja može prestići već zahuktala mašina. U prijevodu; svi glazbeni velikani koji su otvarali nove dimenzije i postizali kreativne vrhunce činili su to u radnom zamahu, kad turneje nisu prestajale, a albumi se nizali kao na traci. Nema više tajni u svijetu popularne glazbe. Treba samo pogledati kada su se takve situacije događale, primjerice Stevieju Wonderu, Davidu Bowieju, Franku Zappi, Neilu Youngu… lista je poduža.
Fleet Foxes su službeno stali 2013., a neslužbeno godinu prije, kad ih je napustio Josh Tillman. Mušićavi frontmen Robin Pecknold je nakon toga studirao na Columbiji. Ispalo je da je Tillman bio u pravu, jer se on u biti riješio balasta koji ga je kočio, a ne suprotno. Dok je Pecknold pekao svoje akademsko iskustvo, Tillman je kao Father John Misty postao jedna od najzanimljivijih figura indie rock scene, rijedak primjerak poput Sun Kil Moona, koji suvereno filozofski ore duboku brazdu kriticizma po ovome svijetu, a da mu glazba nije na putu, već je ona sastavni dio pluga.
„Crack-Up“ Fleet Foxes upravo zvuči kao pokušaj puhanja za vratom Tillmanu i njegovoj „Pure Comedy“, a ispada da je bliže pogubljenosti Bon Ivera. Akademik Pecknold je u album tako utrpao drevni Egipat, američki građanski rat, F. Scotta Fitzgeralda, Knuta Hamsuna i Cicerona, dok je bend neuspješno pokušao na svoj način mapirati korake Briana Wilsona (na „Smile“ Beach Boysa sam prvo pomislio čuvši uvodni koloplet tri pjesme u jednoj „I Am All That I Need / Arroyo Seco / Thumbprint Scar“). Dojam je dakle da su Fleet Foxes pokušali svisoka održati lekciju svom nekadašnjem bubnjaru, ali Father John Misty spram njih izgleda kao još veći mistik nakon „Crack-Up“ iskustva.
Glazbeno gledano uvodna „I Am All That I Need / Arroyo Seco / Thumbprint Scar“ već na početku otkriva sve adute albuma, iako joj je uloga potpuno zaintrigirati i okupirati slušateljevu pažnju neočekivanim križanjima tempa i dinamike u rasponu od Pecknoldovih lo-fi snimki mumljanja do masivnih orkestralnih pratnji i zbornog pjevanja audiofilski prenapregnutog skupom i raskošnom produkcijom.
Nekako uzalud i zanimljiva inovacija da se ta prva pjesma u takt nastavlja na posljednju „Grown Ocean“ s izvrsnog prethodnika „Helplesness Blues“ kad donosi ‘čudesno rasplinuće’ tenzija. Kako na „I Am All That I Need / Arroyo Seco / Thumbprint Scar“ tako i u nastavku albuma Pecknold kao da većini pjesama ne dozvoljava da se razmašu u svojoj melodiji i ritmu već ih reže, mijenja tonalitete, ubrzava ili usporava na neočekivanim mjestima, a nije da nema pregršt muzikalnih tema koje bi se bez problema mogle razviti u neke nove „Your Protector“ ili „White Hymnal“. Dapače, s posljednjom navedenom kao da se Fleet Foxes sprdaju uvrštavajući ovlaš snimku dječjeg zbora koji je pjeva. Smijanje je to u lice obožavateljima. I to bespotrebno.
Pored toga evidentno je da je s odlaskom Tillmana nestala i ona rokerska nijansa koju je imao album „Helplesness Blues“. Bubanj kao objedinjujući puls albuma ne postoji jer je taj instrument sviralo čak četiri glazbenika, kao što je i produkcijski zagasito obojan u pozadini čime se težilo postići vintage ozračje koliko već spomenutim Beach Boysima na „Smile“, toliko i Crosbyju, Stillsu i Nashu iz vremena dok Young još nije bio u planu, ili pak Simonu i Garfunkelu.
„Kept Woman“ tu dolazi kao najzaokruženija balada na tragu onog što se sada može nazvati ‘stari’ Fleet Foxes, dok „Cassius,-“ i „-,Naiads, Cassadies“ nastavljaju kaotičnost uvodnog niza koji se nakon „Kept Woman“ nastavljaju na skoro devetminutnu „Third of May / Ōdaigahara“ koja je pretenciozno bila odabrana za prvi singl.
Nakon tog pretencioznog kovitlaca prvog dijela, drugi dio albuma ipak donosi malo odmora, tj. veću brigu o praćenju logike harmonija. „If You Need to, Keep Time on Me” će se ugodno usidriti u uši, pa čak i „Mearcstapa“ koju pred kraj zahvaćaju nepotrebne ‘gudačke metamorfoze“ a la „Kashmir“.
„Fool’s Errand“ je tu drugi punokrvni hitac između varirajuće „On Another Ocean (January / June)“ i pomalo nakrivljenog šlagera „I Should See Memphis“, dok posljednja „Crack-Up“ po posljednji put potvrđuje Pecknoldovu opsjednutost Brianom Wilsonom kojeg je za kraj pokušao odjenuti u odijelo ‘Narednika Peppera“. Na samom kraju pjesme čuju se koraci koji istrčavaju iz zatvorenog prostora i nestaju u daljini. Lako bi se moglo zaključiti da je to sumanuti bijeg Fleet Foxes od samih sebe.
Htjeli su napraviti novi veliki američki album, ali su se nepotrebno pogubili u prepotopnom labirintu prog rocka. Zaboravili su da u njemu vladaju posve drugačija pravila.
Ocjena: 6/10
(Nonesuch / Dancing Bear, 2017.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
