Pred punim auditorijem zagrebačke Tvornice kulture nastupili su Fleet Foxes kao jedan od najvećih aduta ovogodišnjeg Žednouhog festivala.
Prvaci neopastoralnog rocka s početka drugog desetljeća ovog milenija, nekako su ostali jedini istaknuti predstavnici tog američkog vala, jer se tijekom njihovog petogodišnjeg hiatusa dosta toga promijenilo na sceni. Po pitanju povratničkog albuma „Crack-Up“ pokazalo se da je prilično teško uskočiti u kreativno glazbeno kolotrage kad se jednom siđe se plimnog vala uspjeha na kojem su jahali s eponimnim prvijencem i nasljednikom „Helplessness Blues“. U koncertnom ozračju su pak došli i odgovori zašto je tome tako u slučaju Fleet Foxes koji se sada može staviti i pod nazivnik Robin Pecknold & ostali.
Zvuk na zagrebačkom koncertu u Tvornici je varirao u početku nastupa, a s izvedbom nekadašnje koncertne himne „Your Protector“ koju su odsvirali prilično rano po set listi (šestu po redu) bilo je jasno da se samo djelomično može kriviti razglas. Naime, Tvornica je 2011. kad su Fleet Foxes nastupili prvi put u toj dvorani taman nabavila novi razglas. Jest da šest godina kasnije tehnika i oprema više nije ista po performansama, ali opet ne toliko da bi se koncerti jednog sastava izvedbeno toliko razlikovali.
Upravo je na „Your Protector“ bilo jasno da problemi dolazi iz redova Fleet Foxes. Jedna staro pravilo rocka kaže: „Velik si onoliko koliko ti je dobar bubnjar“. I to pravilo se sinoć obistinilo. Odmah ću kazati kako mi nije namjera zlonamjerno i bezrazložno pljuvati po bendu kojeg sam ne tako davno kovao u nebesa, ali to više nije isti bend. Također, potpuno nevezano za činjenicu da je bivši bubnjar Josh Tillman u međuvremenu postao jedan od najkarizmatičnijih likova na sceni kao Father John Misty, ne može se izbjeći činjenica da je bila riječ o vanserijskom bubnjaru koji je ovaj bend pogonio najfinijim grooveom koji je neopastoralni rock ikada imao.
I 2011. je Tillman gruvao i gurao taj bend naprijed i stvarao moćni ritmični trans na kojem je počivao ostatak instrumentalne i vokalne nadogradnje. Tada je „Your Protector“ bila kruna koncerta, dok je prihodelični dio u drugom dijelu pjesme ključao zahvaljujući njegovim palicama koje je neumorno trošio. Sinoć se „Your Protector“ na istom dijelu raspao i utihnuo. Cijeli šesteročlani bend je spao u tom trenutku na Pecknoldov glas, a i on se sišao i skoro u polušaptu još više umrtvio ono što je prije bilo ‘krčkanje’ pred erupciju. Tko god da je sjedio na bubnjarskom stolcu (a sjedio je najamnik, jer Fleet Foxes službeno nemaju bubnjara), odradio je stvar korektno, ali bez srčanog upiranja i bez razumijevanja koliko je bitan segment ‘bubnjarskog ložišta u potpalublju’.
Upravo stoga je u središnjem dijelu dvorane nedostajala cjelovitost zvučne slike, ponajviše bas frekvencija i ne može se tu kriviti niti jedan tonac ako bubnjar ima lijenu nogu ili ne jaše sumanuto po floor tomovima kad je vrijeme za to. Tada je bilo jasno zašto je i početak koncerta na kojem su se nizale nove pjesme „I Am All That I Need / Arroyo Seco / Thumbprint Scar“, „Cassius,-„, „-Naiads, Cassadies“ i na koje se nadovezala također neuvjerljiva „Grown Ocean“ s „Helplessness Blues“ (inače pjesma koja doslovce i tonalitetima najavljuje otvaranje „Crack-Up“ albuma), jednostavno bio isuviše hermetičan, iako je u dvorani uistinu bila fanovska publika koja je kasnije pjevala sve bitne refrene i odano pružala podršku bendu.
Drugi dio koncerta mi je bio bolji, možda i iz razloga jer sam se premjestio ispod zvučnika razglasa (jer ako je zvuk bio šupalj zbog nedostojne ritam sekcije, bar nek’ je glasno…), ali i zbog toga što je došlo vrijeme za veću prisutnost pjesama s prva dva albuma. No time je došlo i do onoga što se prije nije moglo vidjeti na koncertima Fleet Foxes, a to je bilo još veće guranje Pecknolda u prvi plan. Na „Tiger Mountain Peasant Song“ i kasnije na bisu na „Oliver James“, Robin Pecknold je ostao sam s akustičnom gitarom na pozornici. Dakako, izvrstan u izvedbi, ali, što bi se reklo, poruka je time bila poslana tko je neprikosnoveni šef u bendu.
No opet razočarenje, iz istog razloga kao i „Your Protector“,bila je skraćena izvedba, u originalu, osam i pol minutne „The Shrine/An Argument“ koja se doimala kao koncertna skica nekadašnje raskoši u izvedbi te dvije spojene pjesme, da se ne govori koliko je izostala i katarza „Argumenta“. Od novih pjesama najbolje je zvučala „Fool’s Errand“ ponajviše iz razloga što je ona jedna od rijetkih s novog albuma na kojima je Pecknold radio ono što najbolje zna, a to je oslanjanje na svoj gotovo urođeni pop instinkt, a ne oponašanje lucidne genijalnosti jednog Briana Wilsona. A i „White Winter Hymnal“, „Helplessness Blues“ i „Blue Ridge Mountains“ su poslužile kao, hajmo reći, dostatna utjeha koncerta koji se može svrstati u ladicu korektnih, iako za pisca ovih redaka korektno je uvijek bilo premalo za jedne Fleet Foxes. Bio je to bend koji je u jednom trenutku bio kao stvoren za hedlajniranje u arenama. Sada to više nije slučaj.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
