Fleet Foxes u Tvornici – punim jedrima prema Woodstocku

Grupa Fleet Foxes opravdala je očekivanja i u ponedjeljak u punoj Tvornici kulture i dokazala zašto je mnogi proglašavaju perjanicom današnjeg rocka. Bio bi grijeh reći da nije tako.

Fleet Foxes u Tvornici (Foto: Tomislav Sporiš)

Dugo u glavnom gradu nije vladao istinski hype oko dolaska jednog benda koji u domaćim okvirima ne posjeduje „bog zna kakvu“ popularnost. Koji nije ni U2 ni Bon Jovi, ni Metallica i da dolazak stanovitog nužno ne predstavlja juriš na rušenje rekorda nekog statističkog podatka po pitanju masovnosti odaziva.

Američka grupa Fleet Foxes čije „sjedište“ se nalazi u Portlandu u Oregonu iza sebe ima tek dva albuma, ali je stjecajem okolnosti ispalo da je zajedno s izvođačima kao što su Bon Iver i Beach House strpani u novu stilsku ladicu nazvanu neopastoralni rock i proglašeni perjanicom novog/starog zvuka koji je nakon 40 godina u modu vratio ono po čemu su nekada bili prepoznatljivi izvođači Crosby, Stills & Nash, Grateful Dead, Neil Young, Bert Sommer, Tim Hardin, rani Simon & Garfunkel… Ukratko, folk heroji Woodstock generacije. No upravo je grupa Fleet Foxes najviše zaslužna za taj trendovski zaokret iz razloga jer je ušla u ligu velikih igrača kad se gledaju tiraže, naravno ne kod nas već u Americi i Velikoj Britaniji, iako je stav članova benda i dalje ostao isti i nepretenciozan, osim kad je sama glazba u pitanju.

Domaći hype koji vlada oko grupe među konzumentima urbane glazbe i glazbenim kritičarima vuče korijene iz drugačije priče. Nije tu samo riječ o dizanju prašine oko novog cool imena. Ima tu dosta zaleđa i u tome da su se pojavili mladi suvremenici koji bude nadu da se može proživjeti revizionizam jednog od najkvalitetnijih glazbenih razdoblja općenito koji je ove prostore krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća zaobišao u svom pravom značenju i snazi. Jer da je drukčije ne bi našim koncertnim promotorima klecala koljena od straha hoće li Bob Dylan na svom drugom gostovanju u povijesti uspjeti privući dovoljno ljudi na jednu Šalatu tj. najmanji open air prostor s tribinama u Zagrebu. Zaboravimo prvi koncert u Varaždinu, jer po našim mjerilima uvijek više vrijedi kad netko, pa još uz to i legenda dolazi po prvi put. Realna vrijednost leži u tome koliko njih dođe na drugi koncert (ako se dogodi).

U prilog vjetru promjene koji puše ove godine ide i iznimni uspjeh šibenskog Terraneo Festivala (a isti tim je doveo i Fleet Foxes) koji je zaigrao po drugačijim (alternativnim) pravilima i što je najvažnije nije krahirao. Time je plastično dokazano kako onih željnih glazbe koja se ne može pronaći u svakoj „boljoj prodavaonici nosača zvuka“ ima dovoljno da se i tijekom sezone u puno većem prostoru od skučenih klupskih gabarita može računati na publiku željnu glazbe i glazbenika koji tek trebaju postati legende. Stoga je razumljiv i silni angažman svih onih koji u glazbenom smislu gledano ne žele živjeti u dosadnom „post festum“ društvu kojem dovoljno uzbuđenja pružaju koncertni ziceri ocvalih zvijezda.

No dobro, ne treba sad razapinjati cijelo društvo, važno je da su podizanje prašine i priča od usta do usta oko jedne naizgled male stvari bili uspješni, jer puna Tvornica kulture na koncertu Fleet Foxes u ponedjeljak ipak nije tako mala stvar. Dapače bila je to ekstatična stvar jednako za publiku i bend koji iza neobrijanih brada skriva svoju mladost.

Glazbeno pak gledano Fleet Foxes je ogroman bend – autorski snažan, vrhunski usviran, vokalno savršen i u naponu mladenačke snage. Ukratko rock bend od glave do pete mjereno svim standardima. Iako je pjevač anđeoskog glasa Robin Pecknold po logici stvari najisturenija figura, on je na koncertima samo dio onoga što pruža cijela grupa, gledano i svirački i vokalno. Greški u višeglasnim harmonijama u koncertnoj izvedbi jednostavno nije bilo. Sve je zvučalo još raskošnije nego na albumima. A nije nedostajao niti jedan instrument koji se na istima može čuti zahvaljujući multi-instrumentalistu Morganu Hendersonu koji je svirao flautu, kontrabas, saksofon, gitare i udaraljke. Kako je netko iz publike dobro primijetio „jedino još nije svirao na češlju“.

Od Fleet Foxes se moglo očekivati pastoralno glazbeno ozračje, no bila je riječ o bendu koji se na pozornici znao pošteno usijati od adrenalina. U tim trenucima je izgledalo kao da će Josh Tillman prejakim udarcima probiti bubnjeve koliko je snažno tukao, a Casey Wescott glavom prepoloviti klavijature  koliko je njome mahao. Dio publike je također bio u transu koji je postajao masovniji kad su Fleet Foxes izvodili svoje udarne pjesme „White Winter Hymnal“, „Your Protector“, „Blue Ridge Mountains“, „Mykonos“, „He Doesn’t Know Why“, „The Shrine/An Argument“, „Helplessness Blues“…

Treba svakako napomenuti i odlično uklopljen nastup kantautorice Alele Diane, koja također dolazi iz Portlanda i čiju glazbu obožavaju i sami članovi Fleet Foxesa jer su joj tijekom nastupa i gostovali u pojedinim pjesmama. Njen lijep kristalni glas koji podsjeća na vokal Joan Baez na trenutke se zbog žamora iz publike slabije čuo, pa je to jedini minus koji ide na naš račun u cijelom događaju.

Zvuk u dvorani nije mogao biti bolji, a jedan i pol sat nastupa Fleet Foxesa je doslovce proletio. Čvrsta veza je čini se uspostavljena, a čak je sramežljivi Pecknold uputio publici pohvalu da je „nevjerojatna“. Tko zna, čini se da se naš Woodstock tek treba dogoditi…

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X