Florence + The Machine ‘Dance Fever’ – gospođa kralj

Peti studijski album Florence Welch i njenog sastava The Machine predstavlja izlazak iz pop regresije u koju je upala s dva prijašnja albuma.

  •  
  •  
Florence + The Machine ‘Dance Fever’

Oni stariji sjećaju se kultnog filma „I konje ubijaju, zar ne?“ (1969.) redatelja Sydneya Pollacka u kojem je fokus na plesnom natjecanju organiziranom u vrijeme velike američke depresije u kojem glavnu nagradu osvaja par koji posljednji ostane na nogama. No davno prije, u vrijeme renesanse na Starom kontinentu bila je popularna tzv. choreomania, tj. fenomen u kojem su ponekad i tisuće ljudi plesali do iznemoglosti. Florence Welch upravo choreomaniju (kako se zove i jedna pjesma) navodi kao inspiraciju i nit vodilju petog studijskog albuma koji je snimila sa svojim pratećim sastavom The Machine. Njen „Dance Fever“ stoga nema previše poveznica u ritmu i zvuku s nekim daleko modernijim trendovima plesnih groznica, koliko je tu riječ o univerzalnoj želji za kontaktima, druženjem i aktivnim životom koja je morila Florence Welch tijekom perioda pandemije.

Plesnog ritma dakako ima i to puno više zastupljenog u odnosu na prijašnja izdanja, ali ne nedostaje ni nekih dubljih promišljanja i ideja kad je riječ o identitetu i društvenom trenutku, naravno kad se uzme u obzir mogućnost prezentacije toga u okviru pop pjesama. Konkretno, „Dance Fever“ je album koji zaziva ono što smo pomalo bili zaboravili, a to je ‘staronormalno vrijeme’ kroz prizmu ograničavajuće ‘novonormalnosti’.

U smislu biznisa pak, to je bio pažljivo planirani album da s nizom plesnih himni grune poput fanfari koje su trebale označiti kraj jednog mukotrpnog globalnog perioda, ali je nažalost ruska agresija na Ukrajinu donijela novu dozu neizvjesnosti druge vrste.

Zanemari li se posljednje navedeni fragment opće situacije, „Dance Fever“ tu i dalje stoji kao solidan album čija putanja kvalitete ide uzlazno spram prijašnjih „How Big, How Blue, How Beautiful“ (2015.) i „High As Hope“ (2018.), pa ga se može svrstati i u rang najboljih, tj. „Lungs“ (2009.) i „Ceremonials“ (2011.) kad psihodelični indie nije bio nagrižen pop ziheraštvom.

Dalo se to naslutiti proljetos objavama singlova „King“ i „My Love“, da bi izlazak albuma to i potvrdio. Da se razumijemo, „Dance Fever“ jest pop album, ali ne igra na prvoloptašku predvidljivost, već plete dovoljno maštovito kolo izbjegavajući monotoniju i uvodeći slušatelja u zanimljiva poglavlja.

Tako, primjerice, koliko god se čini da prva pjesma „King“ jasno određuje pravac, već druga „Free“ (koja kao da je maznula elektro ritam podlogu s „Whiplash Smile“, najpopularnijeg albuma Billyja Idola iz 1980-ih) dokazuje da će situacija biti daleko od predvidljivosti. Plesna napetost nastavlja se i s pjesmom „Choreomania“ i to je otvaranje albuma na koji nema previše prigovora. Poletni niz prekida a cappella narativ „Back In Town“ kao nostalgični bljesak iz prošlosti, dok „Girls Against God“ ‘čačka’ po pojmu identiteta današnjice kao što je to uostalom Welch započela u uvodnoj „King“.

Trenutak u kojem se već očekuje himnični udar na albumu odlično popunjava „Dream Girl Evil“ – pjesma čiji će gospel refren po svoj prilici dugo odjekivati koncertnim dvoranama i festivalskim livadama. Nakon minijature „Prayer Factory“ koja dolazi kao svojevrsni intermezzo, istom putanjom poput „Dream Girl Evil“ nastavlja „Cassandra“ koja se tekstualno dobrano naslanja na isti lik iz grčke tragedije. „Heaven Is Here“ neočekivano koketira s elementima flamenca, dok ironično-distopijska „Daffodil“ definitivno potvrđuje da je Florence Welch bila u naletu inspiracije.

Već spomenuti singl „My Love“ donosi plesnu fluidnost u drugi dio albuma, a od neočekivanog prigušenog jazzy momenta balade naziva „Bomb“ dijeli je kratka ogoljena misao pjesme „Restraint“ u trajanju od nekih četrdeset sekundi. Posljednja „Morning Elvis“, na albumu na kojem inače ne nedostaje vjerskih motiva i koketiranja na razne načine s njima, dolazi kao najiskreniji osobni vjerski moment Florence Welch, a to je duboka naklonjenost liku i djelu Elvisa Presleya.

„Morning Elvis“ nije samo puki pokušaj da britanska pjevačica eventualno proizvede pandan klasiku „Walking In Memphis“, već više priznanje tko je jedan od glavnih motora njenog glazbenog djelovanja. Osim što je u pitanju izvrsna pjesma ona isto tako funkcionira i kao konceptualno zatvaranje albumske priče. U smislu da album koji počinje „Kraljem“ nekako podsvjesno mora završiti s Elvisom.

Tu nekako, tek ove 2022. nakon skoro 15 godina karijere Florence Welch dobivamo i dio slagalice koji nam je dosad nedostajao u njenoj karijeri. Naime, uvijek bi bili na krivom tragu ako bi Florence Welch pokušavali usporediti s drugim uspješnim glazbenicama iz prošlosti u smislu tko je njen role model. Sada je taj dio jasan. Florence Welch nije nikad htjela biti neka nova kraljica rocka ili popa, ona je u biti uvijek gledala u smjeru Elvisa. Ona je time svojevrsna gospođa kralj. I taj outfit joj sasvim dobro stoji u ovom vremenu aktualiziranih rodnih identiteta.

Ocjena: 7/10

(Polydor, 2022.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 kune.

Hvala vam.

1.00 HRK 5.00 HRK 10.00 HRK 20.00 HRK 50.00 HRK 100.00 HRK 200.00 HRK


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

  •  
  •  

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X