Florence + The Machine ‘How Big, How Blue, How Beautiful’ – kako ziheraški

Ne može biznis odrediti kad se snima izvrstan album, ali se može napraviti biznis od onih koji su to već jednom učinili, no kad se uđe u mašinu, tu nitko ne želi gubiti novce i počinje igra na sigurno.

Florence + The Machine 'How Big How Blue How Beautiful'
Florence + The Machine ‘How Big How Blue How Beautiful’

Moderna glazba je već desetljećima stadionski biznis posebice ‘odjel’ pop rocka , no ono što je paradoksalni problem u svemu tome je da podmladak ne rađa dovoljnom brzinom nove zvijezde stadionskog formata, tj. one headlinerskog karaktera za brojne ljetne festivale. Eksplozija indieja jest iznjedrila brojne talente, ali je time problem bio dodatno fragmentiran, umjesto ‘teškaša’ koje bi vodili veliki globalno centralizirani timovi, puno malih imena razvuklo je publiku po raznim rukavcima, pa onda ispada da David Grohl i njegovi Foo Fightersi spadaju među najmlađe u tom krugu izabranih u sferi planetaro masovno obožavanih. No u to društvo ušla je i britanka Florence Welch.

Njena karijera, kao i diskografski rad posjeduje sve elemente ciljanog kreiranja nove velike zvijezde. Naravno sklop njenog vokala i karaktera je takav da se ona poput puno glazbenika svoje generacije ne zadovoljava samo epitetom umjetnice, ona želi biti velika i slavna. Za sada su u tom ekspanzionističkom naumu svi konci u rukama. S prvim albumom „Lungs“ pokazala je svoj potencijal, s „Ceremonials“ osvojila Veliku Britaniju i Europu, a s „How Big, How Blue, How Beautiful“ krenula je na Ameriku i već na početku ljeta s povratkom u matičnu zemlju zabetonirala status u ulozi glavne zvijezde Glastonbury festivala. Od ovogodišnje proljetne Lollapaloze po SAD-u je neumorno nastupala, nekad čak i dva koncerta dnevno. Priče o povredi noge nažalost su bile samo alibi za otkazivanje nastupa na zagrebačkom INmusicu. Jer kad se zbroje dva i dva, taj festival je menaždment bukirao u trenutku kad se nije znao ishod reagiranja Američke publike. Kad je Amerika ‘pala’, više ništa nije smjelo stajati na putu do Piramida pozornice Glastonburyja što je dodatno diglo uloge. No to je biznis, a ovo glazbena recenzija.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=B9v8jLBrvug[/youtube]

„How Big, How Blue, How Beautiful“ kao album ne donosi previše ugodnih iznenađenja kao prethodnici. Nije riječ o kreativnoj stagnaciji koliko o promjeni smjera u kojem se stvari trebaju razvijati. A razvijaju se u smjeru pitke i melodične popičnosti s ciljanim radiofoničnim i poletnim singlovima poput „Ship To Wreck“ i „What Kind Of Man“ pjesmama znatnih utjecaja Chrissie Hynde i Pat Benatar, glazbenica koje su mijenjale obzore ženskog utjecaja u rocku s primjesama popa tijekom 1980-ih.

No, opet, kao slušatelj ne može se pobjeći od utiska hermetične proračunatosti od strane Welch i njene Machine, bar oni koji su navikli na dinamičke skokove i emotivni naboj prethodnih albuma jer se s ovim albumom stvari kotrljaju predvidljivo pravocrtno i kroz pažljivo birane utjecaje koji su u prošlosti drugim autorima donosili bodove.

“Delilah” tako odjekuje poput Bowiejeve “Modern Times”, “Queen Of Peace” pak zvuči kao B strana nekog singla The Pretendersa, naslovna “How Big, How Blue, How Beautiful“, kao i „Third Eye“ ritmom su utopljene u poletni gospel i kao da su ‘posuđene’ s albuma „Be Yourself Tonight“ Eurythmicsa, dakle iz vremena kad su Annie Lennox i Dave Stewart bili opčinjeni Arethom Franklin. „Caught“ pak vuče prema baladnom izričaju Stonesa, onom koji je uvijek imao prolaz u Americi.

Začin ovdje, začin ondje… i glavna nit se izgubi, ili se pak prikrije da je nije ni bilo. No ulozi su veliki i stvari nisu bile prepuštene slučaju, jer se uvijek uz dovoljno truda može iznjedriti solidan album, posebice ako se nema previše problema s glavnom vokalisticom. „How Big, How Blue, How Beautiful“ dokazuje da Florence Welch ima izvanredne prilagodne sposobnosti u koje, to se mora priznati, izvrsno uklopa svoj prepoznatljivi vokalni izričaj, a opet album od 11 pjesama protiče u silaznoj putanji očekivanja. Još jedan primjer starog pravila da rastuća slava i artistički domet često ne idu ruku pod ruku.

Ocjena: 7/10

(Island/Universal Music, 2015.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X