FNC Diverzant ‘Stanica Dugave’ – gdje je nestalo šesnaest godina?

Drugo studijsko izdanje zagrebačkih punkera FNC Diverzant s vremenom je dosegnulo mitski status, usporediv čak i s onim ‘najduže čekanog albuma’ u povijesti srednjestrujaškog rocka, kontroverznog ‘Chinese Democracy’ Axla i ostataka Guns N’ Rosesa.

  • 7
    Shares
FNC Diverzant ‘Stanica Dugave’

Između „Prvog jubilarnog“ i ovih dana objavljenog „Stanica Dugave“ prošlo je punih šesnaest godina, usprkos tome što su Diverzanti čitavo vrijeme u većoj ili manjoj mjeri bili koncertno aktivni. Na račun datuma izlaska novog materijala redovno su se zajebavali i na pozornici, zbog čega se stvarno stekao dojam da studijske snimke ovih jedanaest pjesama nikada nećemo dočekati.

Pitanje iz naslova bilo je prvo što mi je prošlo kroz glavu nakon što sam preslušao „Stanicu Dugave“, ponajprije zato što i u glazbenom i tekstualnom smislu ne donosi gotovo nikakve promjene u odnosu na stvari iz ranih ‘nultih’. Baza svega i dalje su ‘tupa-tupa’ ritmovi tipični za hardcore i kalifornijsku punk školu osamdesetih, uz oštre, amfetaminski brze, metalizirane riffove i melodične refrene koji će u nekom trenutku garantirano završiti u višeglasju. To će vrlo vjerojatno zvučati kao najbolja moguća vijest njihovoj još uvijek brojnoj fanovskoj sljedbi, ali ne i potpisniku ove recenzije koji, uz par časnih iznimaka, nikada nije imao previsoko mišljenje o spomenutom ogranku punka.

S druge strane, može se pronaći i dosta sličnosti s regionalnim veličinama žanra, posebno sa šabačkim Goblinima na čijeg frontmena Goluba glasom podsjeća pjevač Diverzanata Teo. Iz tog vrela inspiracije izvukli su sve najjače stvari na albumu, počevši od „Budi moja“, mlađe sestre njihove najpoznatije i najjače pjesme „Biba“, preko antihimne rodnom gradu „U tebi je razlog“ i rezignirane „Nemam snage“ pa sve do „Ne, ne, ne“ u kojoj u sjećanje dozivaju KUD Idijote ili novosadski Atheist Rap. Tematika se također nije bitno mijenjala, pa se tako angažiraniji tekstovi miješaju s onima posvećenima ljubavi i divljim noćnim provodima, točnije sve daljim sjećanjima na njih.

Uzmemo li u obzir koliko dugo se čekao ovaj album, razočaravajuće djeluje i činjenica da skoro polovica pjesama traje kraće od dvije minute. Minutaža, posebno u punku, zaista ne igra neku bitnu ulogu, no skladbe poput „D-generacija“ i pogotovo „Sjaj mog grada“ na kraju su ostale svedene na razinu skica, obećavajućih, ali nerazrađenih ideja.

Ukratko, solidan album koji, u kontekstu svega navedenog na početku ovoga teksta, ipak predstavlja priličan antiklimaks.

Ocjena: 6/10

(Dirty Old Label, 2019.)

  • 7
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh