Foo Fighters u Areni – posljednji od drevne vrste

Bili jednom rock and roll dinosauri. Drevna bića. Drevna koliko i u Arena u Puli koju jednom davno podigoše Stari Rimljani i u kojoj su se rock dinosauri zatekli tog toplog 18. lipnja 2019., godine kad je rock dinosaura sve manje, ali se ovima toliko omilila da vjerojatno još luđi provod pripremaju i za dan kasnije prije nego se otisnu na novu svjetsku pustolovinu.

Foo Fighters u Pulskoj areni (Foto: Milivoj Miošek)

„Last Of The Ancient Breed“, u prijevodu; „Posljednji od drevne vrste“ pjesma je Desmonda Childa, velikog maga američkog pop i rock zvuka s kraja XX stoljeća, ujedno i to i broj koji svira na odjavnoj špici kultnog filma „The Warriors“ redatelja Waltera Hilla iz 1979. godine i dakako istoimenom soundtracku. Lepršav, poetičan u izričaju i izvedbi s karakterističnim majstorskim osmišljavanjem aranžmana, glazba Desmonda Childa općenito sublimira jedan bitan kulturni period Amerike i zvuk koji je s vremenom dobio epitet ‘stadionskog rocka’.

Svatko se može zapitati kakva je poveznica između njega i Davea Grohla tj. grupe Foo Fighters koja je sinoć pred punom Arenom u Puli započela svoju novu svjetsku turneju, koju će i nastaviti u tom čarobnom amfiteatru i večeras, čime će Pula biti posebno počašćena i činjenicom da je jedini grad s dva uzastopna koncertna datuma ove turneje. Ono o čemu se ne govori i ne piše toliko često jest zanimljiva činjenica da je Dave Grohl kao bubnjar Nirvane definitivno jedan od glavnih rodonačelnika grungea i da ako netko ima sav kredibilitet ovog svijeta da svira grunge rock, to je on i njegovi Foo Fightersi. No i Grohl i Foo Fightersi su se radije prihvatili one vrste rocka koja je obilježila njegove formativne godine, godine kad je rock bio veći od života, bezobrazan i provokativan, godine kad je bio sve samo ne obojan tamnim depresivnim bojama.

Foo Fighters u Pulskoj areni (Foto: Milivoj Miošek)

A da bi bilo tko u takvom naumu uspio danas, u ovoj našoj ‘postmoderni’, taj također mora biti veći od života, ili se barem tako doimati. Grohl i Foo Fightersi se očigledno čine većima od života, jer su u svom naumu uspijeli i time spadaju u posljednji uspješni izdanak ‘drevne vrste’ rock zvijezda. Jer danas ima puno rokera, ali premalo rock zvijezda koje se drže ‘drevnog’ zvuka koji je dominirao u pred-grunge eri i da to što sviraju zvuči smisleno i za ples napaljivo publici.

Treba li biti veći od života da bi stvarao takvu glazbu, ili te sviranje glazbe koja je (nekad bila) veća od života takvim čini? Pitanje je koje bi se moglo protumačiti kao svojevrsna ‘kvaka 22’, ali na koje su Foo Fightersi sinoć dali odgovor. Jer, ili si lud ili si veći od života, kad ni pet minuta po istrčavanju na pozornicu poput tasmanijskog čudovišta iz Looney Tunes crtića ‘prijetiš’ publici da će dobiti trosatni koncert, jer je dva sata premalo. Ili si pak Dave Grohl.

Foo Fighters u Pulskoj areni (Foto: Samir Cerić Kovačević)

A na kraju tako i bude, kad ispadne da logistički i produkcijski najskuplji show koji je ikad kročio u pulsku Arenu pogoni ‘manijak’ koji svako malo vrišti koliko jako voli rock and roll. Ili pak koliko jako voli svog bubnjara Taylora Hawkinsa, čak toliko da i njega pred auditorijem ‘kleše’ u frontmena po svim gabaritima stadionskog rocka, a onda još ispadne da taj dečko kojeg vole kamere i redatelj koncertnog video programa, to na koncu i ispadne. Na koncu je cijeli taj turbulentni show bio veći od života, pa i kad se ušao u fazu sviranja rock klasika, što posebno zna biti klizak teren.

Čak i to sviranje pjesama kao što su „Blitzkrieg Bop“ Ramonesa, „Under Pressure“ Queena i „Let There Be Rock „AC/DC-ija izvedene tim nekim samosagorijevajućim žarom su imale smisla u ovoj našoj rock-postmoderni. Čisto kao podsjetnik da u biti pjesme kao pjesme možda i nisu toliko bitne koliko način i srčanost njihove interpretacije. Onaj trenutak kad ispred sebe imate bend kojem ne možete ništa zamjeriti, jer mu se i nema što zamjeriti. Jer se sve čini ne kao pomno planirani show (što naravno jest), već trosatni niz u kojem se stalno čini da taj bend upravo svirao svoju omiljenu pjesmu i da je pitanje kojom sljedećom će to uopće moći nadmašiti. Življenje za trenutak. U punom sjaju.

Foo Fighters u Pulskoj areni (Foto: Milivoj Miošek)

Kao da ni redoslijed nije bio bitan. Kad nakon uvodne „All My Life“, bend grune hitovski niz „Learn To Fly“, „Pretender“ i „The Sky Is A Neighborhood“, čini se da iznenađenja više ne može biti, kao ni adrenalina. No onda se santanovski zakuha „Rope“ koji kulminira bubnjarskim solom razigranog Hawkinsa koji s ‘Eddie Van Halen’ majicom i kupaćim bermudama izgleda kao da je ispao s nekog hair metal postera iz 80-ih. Sat i pol vremena su proletjeli dok je taj isti Hawkins zapjevao liniju Freddieja Mercuryja pred publikom, a prije toga su protutnjale „Sunday Rain“, „My Hero“ (posvećena starim fanovima), „These Days“, „La Dee Da“ i „Walk“. Tada već debelo vjerujete razmetniku Grohlu da dva sata nije dovoljno i da po svoj prilici to treba biti tek polovina koncerta.

„Što uopće svirati nakon ovako dobre pjesme?“, pitao se Havkins u tom trenutku nakon „Under Pressure“, a „Monkey Wrench“ ubrzo došla kao odgovor i skoro pa novi početak koncerta i euforije publike koju nosi sa sobom. A idući takav ‘turbo’ trenutak dolazi s „Times Like These“ nakon „Run“, „Make It Right“ i posebno adrenalinski eksplozivne „Something For Nothing“. Pitate se tada što konzumiraju ti nadljudi na pozornici, dok se njihov vođa kezi i zaključuje kako je još cijeli sat rock and rolla pred svima.

Foo Fighters u Pulskoj areni (Foto: Samir Cerić Kovačević)

Lako za „Dirty Water“ i „Best Of You“, ali vražijem Grohlu je pošlo za rukom napraviti još veći happenig s „Big Me“ koju je netom prije toga nazvao blesavom pjesmom, ali, eto, pjevala je ozareno Arena i tu ‘blesavu pjesmu’. Svježina je kontra svim zakonima fizike prštala iz narednih „Stacked Actors“, „Wheels“ i „This Is A Call“, a potonja je bila ujedno i poziv za još više rock and rolla što je ostvareno sedmominutnom tutnjavom AC/DC klasika „Let There Be Rock“ prije nego li je „Everlong“ sažela posljednje minute oduševljenja publike i kojom se bend nakon puna tri sata oprostio od iste.

Večeras Arenu vjerojatno čeka identično iskustvo. Identičan praznik rock and rolla. Nešto što u današnje vrijeme s ogromnom dozom adrenalina i oduševljenja na pozornici može isporučiti u tolikom trajanju svega nekoliko imena s rock trona. Svega nekoliko posljednjih primjeraka te drevne, izumiruće, vrste, od kojih su Foo Fighters trenutno najmlađi giganti koji kroče tom stazom.

Saznajte više: Foo Fighters u Areni – ‘Drugi dan! Poludi!’

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh
X